Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zauvijeksvoja007

Marketing

Moj anđeo na zemlji


Još jedno jutro. Ajme.
Mrzim trenutak ustajanja. Ja sva umorna a Sunce kao da je sve svoje zrake uprlo u mene. Navučem nešto na sebe i izlazim po doručak. I onda one. Počnu pjevati. Kao da se nečemu raduju ili nešto očekuju. Ma molim vas. Ta vi ste obične ružne divlje ptice i nemate pravo tako kidati živce u mojoj glavi. Ali ne. Ne žele prestati, žele me obrlatiti pa da pomislim da je život lijep. Sigurno.
Napokon se hvatam za kvaku dućana kao za nadu spasa. Skupim sve s maminog popisa i onda 20-minutno stajanje ispred kase, glupe prodavačice se ne sporazumijevaju sa strancima.
Dođe mi da izletim glavom bez obzira, ali se sjetim vike mame kad sam to napravila prije nekoliko dana. Pa bilo je njoj lako izderati se na mene i proglasiti me nesposobnom za život- kao da bi mogla znati kako se ja osjećam.
Dočekam ručak, za promjenu (reče moja mama) pospremim ja stol pa čak operem i suđe.
I onda izletim. Vičući u sebi stvorim se na plaži, bacam ručnik i ulazim.
Bar me on nije iznevjerio. I nikad neće. Uvijek će me pridržavati i umirivati kad mi bude najteže. Pokušat će me lagano zanjihati i opustiti živce.
Ne sjećam se kad mu to nije uspjelo.
I sad me spasilo. Moje more.
Naše prijateljstvo je jedinstveno.
Traje već godinama. A kad i umrem tražit ću da moj pepeo predaju njemu.
Tako ću zauvijek pripadati njemu.
Mom anđelu ne zemlji.

U njemu mi se sve čini tako nevažno. Svi smo tako sitni, nebitni. Nitko tada ne traži smisao života. Jer je upravo našao svoj smisao u životu.

Sve nervoze izlete iz mene. Zaboravljam sve što me mučilo neposredno prije ulaska u njega. Zaboravljam i maminu viku, nesposobne prodavačice i sve one koji me ne vole.
I shvatim. Nije bitno što nam rade. Kakvim nas vide i doživljavaju. Kako nas žele promijeniti.
Bitno je samo naše stanje duha.
Bitan je samo naš osjećaj, doživljaj života.
Bitni smo samo mi.
Svakom od nas, najbitnije treba biti 'ja'.

Nemojte dopustiti da vam bude kao meni. Da život provodite na tlu, osjećajući težinu onoga tko vas gazi.
Ja se mijenjam. Tražim sebe.
Ne dopuštam nikome da digne samo ruku na mene, a kamoli sebi da se opet nađem na tlu.

Kad mi zatreba pomoć – na moru sam.
Sve što me tišti i imena onih koje želim prokleti samo istresem u jednom dahu kad zaronim.
U utrobi mora rješavam se okova i na glatku površinu mog anđela naslanjam se lakim osjećajima sreće, zadovoljstva, ustrajnosti.


Post je objavljen 24.06.2007. u 12:35 sati.