Here I go, scream my lungs out and try to get to you
You are my only one
I let go, but there's just no one that gets me like you
You are my only , my only one
Yellowcard - Only One
On je trebao biti sretan. Uostalom, svi logični razlozi upućivali su na to. No, duboko u sebi osjećao je da nešto fali. Nešto, što je praktički nemoguće objasniti racionalizacijom ili suhoparnim postavljanjem uzročno - posljedičnih veza. On je poznavao taj osjećaj - bila je to njegova najveća boljka. I ponavljala se. Deja Vu, kako se kaže. Ali što je mogao učiniti?? Najlakše bi bilo da iskoristi snažnu racionalnu stranu svog uma, te da to nešto odbaci kao irelevantnu stvar, koja ionako dovodi samo do trošenja vremena i resursa te kao takva nije vrijedna njegova vremena. To je s manje ili više uspjeha ionako napravio već dovoljno puta u svojoj prošlosti. Ali ovaj puta nije mogao. Nešto se duboko u njemu prelomilo. I tako je došao do situacije iz koje nije znao izlaz. Naravno, pokušao ga je naći upravo onim postupcima kojim se takve situacije ne mogu riješiti - racionalnim i logičkim razmišljanjem. Ta bio je naučen da tako rješava probleme. Ali ovoga puta svi ti inače idiot-proof postupci su jednostavno zakazali. Nije tu bilo izlaza...
Prisjećao se...
Počelo je neočekivano , transformacijom iz najobičnije "službene" suradnje. On to nije očekivao - ustvari nitko nije. Ali osjetio je to - osjetio je sreću u takvom obliku. Ona je trajala neko vrijeme, sve dok nije napravio prvu grešku - počeo je misliti. Nakon toga stvari su krenule nizbrdo, iako je još neko kraće vrijeme sve izgledalo sjajno. Naravno, onda se sve srušilo. Nemoguće je iracionalne stvari upravljati racionalnim metodama, te je konačni krah bio samo neizbježni rezultat.
Bio je poražen. Ali izvukao se, nekako. Na neko vrijeme prestao je misliti na sebe i na vlastite potrebe te se okrenuo drugima. Tako je dobio vremena da zaliječi bar neke od rana koje su ostale u njegovoj duši. Okrenuo se ostalim stvarima u svom životu i pokušavao zaboraviti na neke stvari. Naravno, nije uspijevao.
I tada se dogodilo. Situacija jednaka onoj kada na skoro ugaslu vatru nalijete ulje. Nešto novo se pojavilo, te je ispunilo one praznine koje su ostale u njegovoj duši. Prije nego što je to i sam shvatio, opet je mogao biti sretan. Javila se racionalnost tihim luciferskim glasićem mu objašnjavajući da su neke stvari nemoguće, pogotovo tada i na takav način. Ali nije ga bilo briga. Razdvojenost je samo pojačala njegovu misao. Razgovor koji je vodio s sličnim sebi, također.
I tada je odlučio. Prva zapreka koja mu je bila na putu - geografskog karaktera - srušila se kada je počeo koristiti svoje sposobnosti. I opet je osjetio sreću - ali je istovremeno vidio i preostale zapreke. No, više ih se nije bojao...
On će se boriti. Nešto stariji, i nešto mudriji nego prošli put, raspolaže novim shvaćanjima i novim mogućnostima. Boriti će se. I pobijediti.
Post je objavljen 23.06.2007. u 10:55 sati.