Stajala je pokraj drvoreda debelih platana. Desnom je rukom pridržavala torbu obješenu o rame, a lijevom pokočenim prstima grčevito stiskala veliku crnu kutiju. Ljudi željni osvježenja šetali su u to toplo veče. Ona je stajala i promatrala. Privezan tankom uzicom, daleko ispred svoje uspuhane gazdarice, nogostupom je cupkao mali bijeli pas. Pratila je netremice njegove sitne šape kako iza sebe ubrzano ostavljaju žutu traku nogostupa. Psić se zagledao u nju, zastao, narogušio se i zalajao. Gazdarica ga povuče:
«Ma pusti, to je instrument…» i nastave dalje drvoredom. «On se instrumenta prepao…»
***
«Vidiš, ovo je violina. Jesi je kad primila? Nisi? Ali sigurno si je već vidjela»
Pomalo prestrašena djevojčica ogromnih znatiželjnih očiju sa strahopoštovanjem je upijala riječi nasmijane profesorice dok se odjek njenog glasa pravilno širio kroz omalenu sobu visokog stropa. Ispod njenih prstiju prolazilo je elegantno i krhko tijelo violine, profinjen vrat i puž sa čivijama koje zatežu žice.
«Kako smiješno», pomisli, «puž čuva žice.»
«Evo, probaj. Ovako, staviš je na lijevo rame, a bradu nasloniš na ovo crno, podbradak. Malo je čudno, ha? Za početak, ruku ćemo držati na tijelu violine, dok se ne naučimo služiti prstima. Tako… a sad u desnu ruku primi gudalo. Kao da držiš jabuku. Ili čašu kokakole.»
Djevojčica se nasmije.
«Prsti obuhvaćaju gudalo, a palac je nasuprot. Eto, tako. Pogledaj se u ogledalo. Tako izgleda violinist. Zaobljeni, opušteni prsti. Super! Boli ruka? Spusti violinu, odmori se. Ovo će sad biti tvoja violinica, taman je tvoje veličine. Čuvat ćeš je u crnoj kutiji. Može?
Djevojčica kimne glavom.
***
Pogled usmjeren negdje u prazno povremeno je okretala prema cesti. Polumrak su osvjetljavala svjetla automobila i semafora. Tamo odakle je došao psić sad je stao automobil prepoznatljivih svjetala. Požuri prema njemu, nespretno klateći kutijom. Zalupi vratima. Dočeka ju upitni pogled. Ne reče ništa. Auto je lagano klizio trakom za lijevo skretanje.
«I, kako je bilo?»
«Loše. Nesretna sam.»
***
«Veliš, ti bi koncertić danas. Dobro, ajde, za kraj sata. Ali nemoj mi žuriti, nisi na trkama!»
Malena s entuzijazmom uzme violinu i usredotoči se na krumpiriće i mrave ispisane na notnom crtovlju, jednostavno povezane lukovima. Nevješti, ali točno odsviran ton izašao je iz šupljeg tijela violine. Pa još jedan, pa još jedan… Prstići su poslušno držali gudalo kao jabuku, a druga ruka se već pomalo služila prstima postavljenim na vratu.
«Dobro, stani. Do tuda smo rekli. Dobro je. Iznenađujuće mirno. Ako tako nastaviš, mogli bi uskoro nastupati s tim, zašto ne?»
Lice se objema ozari.
***
On progovori bezbrižno.
«Pa kako loše? Što je bilo?»
«Zabrljala sam. Jako.»
Gledala je u ventilator koji je puhao vrući zrak i posve nesvjesno opipavala otvrdnule jagodice.
«Koliko jako? Pa prošla si, bez problema, zar ne?»
«Ma nije u tome stvar…»
«Pa što se onda sekiraš? Ajde, ajde…idemo sad kupiti nešto za večeru. Jesi za pizzu?»
Odmahne glavom i spusti pogled na violinu što je mirno ležala kraj njenih nogu.
***
Spusti violinu kraj nogu i zagura promrzle prste u džepove. Hladnoća je prolazila kroz kosti. Sat na zvoniku crkve pokazivao je deset do sedam. Nestrpljivo je zavirivala iza ugla iščekujući da konačno dođe netko tko će otvoriti ta prokleta vrata. Nikog nije bilo. Stisnutim očima stala je škiljiti u treperavo svjetlo lampe iznad vrata.
«Hoće li je ikad popraviti?», pomisli.
Točno u 7 pojavi se raspoloženi domar. Ona ga mrzovoljno pozdravi, podigne violinu i kroz masivna vrata uđe u školu. Zavuče se kroz mračne hodnike u svoju sobicu. Osjećaj ravan toplini doma joj prostruji srcem.
***
Šutke su se vozili gradom u smiraj dana.
«A što hoćeš?»
«Ništa», odvrati kroz zube i nastavi svoju seansu tupog gledanja u prazno.
«Nemoj biti tako tužna, sve je ok»
«Nije ok, grozno je bilo. I nije mi sad do nikakvog jela, kad već pitaš.»
On se nije obazirao.
«Idem vidjeti da li ovi rade, već je kasno, ali možda stignem…Ideš sa mnom?»
«NE.» Nasloni se na prozor zatvorenih vrata.
***
Stajala je iza bijelih vrata. Iznutra se čuo žamor. Vrata se otvore i dječak s klarinetom izađe van.
«Ti si na redu. Samo se koncentriraj… i uživaj. Pjevaj! I pazi na flažolete!» Bila je to profesorica.
Svečano obučena djevojka sada je ulazila u malu dvoranu škole. Prošli su je trnci čim je ugledala šarene redove stolica spremne pažljivo slušati njenu violinu.
«Sviraj, samo sviraj…», ohrabrivala se.
I violina je svirala. Violina je pjevala. Ali ne onako kako je ona htjela. Violina je ipak zahtijevala češće susrete s prstima. Flažoleti su te večeri proplakali. Zajedno s njom.
***
«Morat ćemo negdje drugdje. Jesi za?»
«Svejedno»
Iz nje je progovarala samo šutnja. Tiha, postojana. Nekakav se nemogući gordijski čvor stvarao u grlu. Prtljala je prstima po torbi, proučavala anatomiju metalnog zatvarača, nervozno ga premetala i vrtila po rukama. Nije joj ništa pametno znao reći. Čekala je. Čvor se penjao uz grlo, preko nepca, u nos i sinuse.
***
Pogleda kroz prozor malene sobe na zvonik crkve. Sat je otkucavao devet sati. Razgibavala je ukočenu ruku, pokušala izvesti nedavno naučene vježbe disanja i opuštanja. Kralježnica je bolno zaškripala. U glavi je zasvirala poznata, toliko odslušana i odsvirana melodija. Prsti su sami od sebe zatreperili, drhtali, namještali se po imaginarnom tanašnom vratu violine. Vraćali su se na brzi pasaž, panično ga prolazili, dok ih je ona mahnito pokušavala smiriti.
«Ništa od opuštanja večeras.»
Primi se ponovno koncerta.
«Upravo je abnormalno čudesno kako svaki put ispadne drugačije.», pomisli.
Krene po x-ti put ponavljati isti motiv. Metronom je uvijek jednolično otkucavao, a ona je notice krotila kroz različite ritmove, hvatala ih, pokušavala ih sprijateljiti s prstima, uskladiti ih s desnom rukom koja je već željeznim stiskom gnječila gudalo umjesto jabuke. Notice su bježale, prkosile lasu želje i očajničke potrebe da ih drži pod kontrolom. Što ih je ona više stiskala, to su one više izmicale. Kao da žele da ih zamrzi.
«Zašto nećete? Zašto? Neodsvirljive ste, neukrotive i kao takve nepoželjne u mom svijetu. Ne želim vas takve!»
Mahnitost je rasla iz minute u minutu. Na vrata tada banu podvornica.
«Devet je. Vrijeme je da se ide.»
Ova ju bijesno pogleda i stane spremati violinu. Sa stola pokupi hrpu razbacanih, krasopisom ispisanih pozivnica.
«Gitaristica …. I violinistica … Vas pozivaju na završni koncert…»
Ugasi svjetlo, zalupi vratima i spusti pozivnice u najbliži koš.
***
«Kako sad možeš biti takva? Nije fer! Nije fer prema nama da si tako smrknuta!»
Gordijski čvor sad je puknuo i pretvorio se u grumen bijesa.
«Nije fer? Veliš, nije fer?!?!»
«Pa da, nije fer.»
«Što tu, molim te, nije fer?» To što sam nezadovoljna i nesretna? Kako ti uopće pada na pamet uzimati mi moje pravo da budem nezadvoljna i nesretna i frustrirana kad nemaš pojma o čemu se radi? Je li? Što te se uopće tiče?! To je moje pravo i ne diraj mi ga!»
«Pa dobro, nije smak svijeta…»
«E, pa za mene je.»
«Za tebe je, ze tebe je…», mrmljao je u bradu.
***
U otvorenoj torbi stajala je friška kutija laganih sredstava za smirenje. Mnogo ih je nedostajalo. Stajala je ispred poredanih jednoličnih sivih stolica. Vibracije, poput laganog potresa čiju pojavu ni najmanje ne možeš kontrolirati počele se dolaziti od poda.
«O ne, počinje», pomisli.
Vibracije su joj tresle najprije noge, drmale koljenima, a zatim šetale trbuhom, srcem, plućima, širile se u ruke, zahvaćale prste, a zatim pogađale najosjetljiviji dio – glavu. Sad su je obuzimale u potpunosti i mravi i krumpirići postajali su marginalna stvar, daleka i nespretna.
«Pogledaj si u note», zausti jedna od bezličnih stolica, a njen glas prazno odjekne velikom prostorijom.
«Gotovo je, sad je gotovo», strujilo joj je kroz glavu.
***
Tresla se od bijesa, a ruke su već nešto tražile po torbi. Skretali su negdje u neku jednosmjernu ulicu. Šutjeli su oboje. Naposlijetku, on prekine napetu atmosferu.
«Imala si tremu?»
Kimne glavom.
Probijali su se kroz gužvu uske ulice, a onda odjednom netko ispred naglo zakoči. Auto se u trenu ukopa, a jedna suzica, potaknuta inercijom, nedužno joj klizne s velikog oka na usijani obraz.
Post je objavljen 23.06.2007. u 08:12 sati.