Nikada nisam doslovno vjerovala u duhove. Sumnjala sam, naravno, kako i u vanzemaljce, tako i u duhove, ali nisam bila sigurna u postojanje toga. Možda sam ipak trebala malo bolje sagledati srž situacije. Tko bi znao?!
Pa ipak, uvijek kad sam gledala razne snimkice duhova činilo mi se da one bijele mrlje ni nisu oni. A čak i da jesu, šta onda? Tako sam i mislila da su duhovi, te bijele mrlje. Onda jučer dobijem neki jebeni mail. Inače ne otvaram takva sranja, al ubi me znatiželja pa otvorih. Sadržalo je pričicu u kojoj se neki dečko na odmoru slikao sam. Fotografiju su snimili njegovi prijatelji koji su tvrdili da nikoga nije bilo. Nakon dva dana taj dečko je umro. Srčani. A na slici je pored njega stajao duh. Piše da su mnogi tvrdili da je to fotomontaža, ali ipak nije.
Ja, onako zbunjena u nekim situacijama, prije pogleda na sliku očekivala sam već sto puta viđenu bijelu mrlju. Ali ne. Bila je to žena jednake visine ko i dečko. I da, usrala sam se od straha, da mi pardonira moje čitateljstvo na izrazu. Bila sam sigurna da je to istina. Da duhovi zaista postoje. No nisam sama sebi htjela donositi prerane zaključke pa sam taj mail poslala nekim frendicama, a nekima samo ispričale.
I da, i one su se prepale.
Stoga je današnji dan u školi mojom krivnjom bio usredotočen na priče o duhovima. Istinite, da. Tako sam tražila jednu curu knjigu s najvećim misterijima svijeta i hrpom priča koje su istinite, ma koliko čudne bile.
Neke od njih je i ispričala, a meni su bile jednako toliko zanimljive koliko i zastrašujuće.
Postojale su dvije blizanke. Svakog dana su se igrale na istom mjestu. Jednoga dana ih je na cesti udario auto i obje su poginule. Njihovi roditelji su se odmah preselili u drugi grad i nakon nekoliko godina ponovno imali djecu. Blizanke. I bile su identične onima. Pa su nakon 7 godina otišle u onaj grad i na ou cestu gdje su prošle blizanke poginule. One su odjednom počele vrištati i govoriti: „Ne vodite nas tu, već smo jednom umrle na ovom mjestu!“
Da, ovo mi se čini jako čudno, neka jebena slučajnost ili..?? Uglavnom, svi ljudi s kojima smo pričali vjeruju u to. Pa ne postoje samo ljudi na ovom svijetu (?!).
Druga priča je imala drukčiji tok, no isto je zanimljiva bila.
Cura duge plave kose u bijeloj haljini i crvenom šalu, na jednom plesu je plesala s jednim dečkom. On ju je kasnije vratio kući, a onda je shvatio da joj je ostao plavi šal. Sutradan se vratio tamo da joj ga vrati. Na vratima ga je dočekala starica. Rekao je da je njenoj kćeri jučer ostao šal, a ona mu je rekla da je njena kćer umrla prije 40 godina.
Wtf?? Pa kako se to zbiva? Uglavnom ima još priča. Ne iz knjige nego od naših poznanika. Kao što mnogi ljudi iz razreda imaju istinska proreknuća proročica koja su se ostvarila, tako su nečiji frendovi bili u dodiru s duhovima.
Što se tiče one slike s početka...Stavit ću ju tu ali u obliku linka, jer inače bi se svaki put štrecnula kad dođem na blog. LINK.
I da, nakon svega toga, i još priča frendova iz razreda s kojima vas neću daviti (ionako je post predugačak pa ga neki ni neće čitati, a i sumnjam da vas to toliko zanima) ne znam da li da vjerujem u sve to. Recimo da vjerujem nekih 90% u duhove.
A prije sam se bojala samo paukova. Bože, postala sam takva pičkica! (opet, pardonirajte mi na izrazu).
Pokušavam se uvijeriti da počnem vjerovati samo u činjenice.
Možda ipak uspijem.
Možda.
Nikad ne znaš.
Post je objavljen 19.06.2007. u 19:27 sati.