• When we honestly ask ourselves which person in our lives means the most to us, we often find that it is those who, instead of giving much advice, solutions, or cures, have chosen rather to share our pain and touch our wounds with a gentle and tender hand. The friend who can be silent with us in a moment of despair or confusion, who can stay with us in an hour of grief and bereavement, who can tolerate not knowing, not curing, not healing, and face with us the reality of our powerlessness, that is a friend who cares.
o Henri Nouwen, Out of Solitude
Svi mi s vremena na vrijeme tražimo prave riječi. Ili riječi traže nas. Tu su one negdje, ali prečesto ih nismo svjesni. Još uvijek funkcioniramo na onoj fizičkoj razini. Sve što nas zanima mora biti sad i odmah, bez kompromisa, mora biti tu, kako bi se naša osjetila mogla naslađivati u strahovladi, u diktaturi nad malenim zaostalim ljudskim bićem. I kada biće traži utjehu, kada je samo i tužno i vapi za nečijom blizinom, ono je nespremno samo potražiti pomoć. Usplahireno biće tada progovara kroz osjetila što strasno traže oblik naslade, u riječima, u kutroaznim govorima, u fizičkom pokretu, u okusu. Osjetila koriste priliku straha za ispunjenje vlastitih potreba. Progutaju i posljednju mrvicu istine u izrečenom, zgaze poantu okusa, a prave riječi ostanu negdje visjeti u zraku.
Da smo mrvicu napredniji, shvatili bi da riječi ne postoje samo kako riječi. U pisanom, govorenom obliku. Riječi su u nama. Riječi su mentalna snaga. Metafizičko postojanje koje je prenapredno za ovakav svijet. Zato ih nismo svjesni. Kad je biće tužno, trebaju mu riječi. Treba mu samo tanka nit koja će povezati dvije duše tako se u njima rodi nada. Nit, zagrljaj, tiho suosjećanje i riječi iz nekog drugog svijeta dotaknut će uznemirenu glavu uplašenog bića, pružiti mu ruku da ustane i učini korak naprijed. Neće tada biće znati da su do njega došle riječi. Osjetit će ih kao snagu. Nepisanu, neizgovorenu, ali postojanu. Vječnu.
Post je objavljen 17.06.2007. u 19:45 sati.