Čuti u današnje vrijeme ovako nešto gotovo je nemoguće, a ako se to i dogodi u obzir dolazi samo jedno. Izrugati se i poniziti onoga koji je to rekao.
Zašto?
Kao prvo - zato što se smatra da je na ovom planetu sve divno i savršeno, te da nema potrebe za razgovor o onome što ne valja.
A kao drugo - fućka se ostalima o tome kako se osjeća netko tko nije s njima u društvu.
Nitko se ne želi ni potruditi da započne razgovor o nečem lošem. Kao da to ni ne postoji. Kad netko samo spomene npr. krađe u svom kvartu (ili zlostavljanje na poslu) odmah ga se ušutkava. Svi se samo pretvaraju da to ni ne postoji.
Smatra se da nije potrebno razgovarati o nečemu što ne možeš promijeniti.
?????????? – a da se potrudiš to promijeniti?
Mislim da je svima jasno da ne možemo promijeniti sve ljude i stvoriti mir u svijetu, ali možemo se potruditi da budemo u miru sa susjedom.
Ali zašto mi se čini da u svojoj sredini to jedino ja shvaćam? Pa zašto baš ja živim u ovako zatupljenoj sredini, u okruženju gdje svi brinu samo za sebe.
Zar sam jedino ja ovdje dovoljno zrela da shvaćam taj problem?
Pa zašto baš ja – zar sam ja jedna od onih koji su zaduženi i stvoreni da uvedu promjene?
Ako jesam, shvatila sam. Znam da će biti teško. I jest teško. I da, izložena sam odbacivanju iz društva zbog svog stava o određenim stvarima. I iskreno, nije me briga. Ne zamaram se time. Nije mi stalo da njihovog mišljenja. Nije mi stalo do njihovog društva.
Srest ću i biti s onim s kim dijelim mišljenje.
I ne, nije mi žao što sam drugačija. Nije mi žao što se ne uklapam u njihovo društvo.
Pa ni oni se ne uklapaju u moje.
Ali kad već govore da mi ne zavide ni na čemu, da ne žele biti kao ja, pa zašto me onda kopiraju? Zar misle da ne vidim, da ne čitam?
No ipak:
Nije mi žao što me kopiraju,
žao mi je što nemaju vlastite ideje.
(Nikola Tesla)
Što se tiče jednakosti – nikada.
Moje skromno mišljenje mi govori da će oni koji su druge potcijenjivali do sada, tako nastaviti i u budućnosti.
I neće biti govora o jednakosti među svima.
Takvi nikada neće pristati na to. A i nitko ih se neće usuditi pitati.
Ali ipak postoji jedan mali, gotovo nevidljivi broj ljudi koji žele promjene. Postoje oni koji ne žele ovakav život.
Tu spadam i ja. Ne želim se cijeli život osjećati jadno i poniženo, biti u stalnom strahu čim se približiš drugom da će te pogurati i izbaciti iz svog društva.
Pa opet, kad bolje razmislim, zašto se zamaramo tuđim mišljenjima?
Zašto graditi život po tuđim pravilima?
Igrati igru pod tuđim uvjetima?
Ja prestajem. Ovog trena. Od sada činim svoj život boljim.
Poštivat ću druge, ali sebe ću slušati.
I ne,ne prestajem govoriti svoje mišljenje.
Post je objavljen 17.06.2007. u 12:10 sati.