Marketing
TKO JE CHIEKO?
Prvi put sam čula za ovo lijepo ime kada sam u ruke dobila knjigu Moderno svjetsko pjesništvo i pročitala neke pjesme iz zbirke Pjesme o Chieko, japanskog pjesnika i skulptora Takamure Kotaro (1883-1956).
U tim pjesmama on govori o svojoj ljubavi prema supruzi koja je, nakon duge bolesti i velike psihičke poremećenosti umrla 1938.godine.
Sve me to toliko dojmilo da sam od tada počela koristiti ime Chieko kao pseudonim na svojim slikama i pjesmama. Prošlo je dosta vremena od tada, a ja sam nakon mnogo vremena i traženja jako zavoljela japansku umjetnost i sve što ima veze sa tradicionalnim Japanom. Mogu danas reći da svoje oduševljenje i radost i mir i jednostavnost dugujem upravo tom dalekom čovjeku i njegovoj supruzi koje nisam nikada upoznala.
Evo par njegovih pjesama iz zbirke Pjesme o Chieko:
TEŠKO SHVATLJIVA ČIEKO
Čieko vidi ono što se ne može vidjeti,
čuje ono što se ne može čuti.
Čieko odlazi tamo gdje se ne može ići,
čini ono što se ne može činiti.
Čieko ne vidi stvarnoga mene,
već žudi za onim mnome iza mene.
Čieko sada obacuje težinu patnje,
odlutavši u beskrajnu sferu estetske svijesti.
Mada čujem njen glas kako me zove neprestano,
Čieko više nema ulaznicu za svijet ljudskih duša.
TI POSTAJEŠ SVE LJEPŠA I LJEPŠA
Kada počne da odbacuje sve ukrase,
zašto žena postaje tako lijepa?
Tvoje tijelo oprano godinama,
nebeski je metal što leti u beskraj.
Netaknuta sujetom, niti zavišću,
ti živiš svjesna svoje unutarnje čistoće,
živiš, krećeš se i neposredno žudiš.
Da li na taj način žena vraća sebe u život
u ovako zasnovanom svijetu?
Kada ti šutke ustaneš,
zaista si stvorenje božje ruke.
Ponekad se iz dubine duše zaprepastim
koliko postaješ sve ljepša i ljepša.
ČIEKO SE IGRA SA ZVIŽDOVKAMA
Na pješčanom žalu od 99 milja bez ijednog čovjeka i djeteta,
na pijesku sjedi Čieko i igra se.
Bezbroj prijatelja kliču Čiekino ime:
čii, čii, čii, čii, čii,...
Utiskujući otiske majušnih nožica
zviždovke prilaze Čieki.
A ona, neprestano mrmljajući nešto za sebe,
diže obje ruke i uzvraća zov:
čii, čii, čii,...
Zviždovke joj izmamljuju školjke iz obje ruke.
Čieko ih rasipa na sve strane.
Zviždovke, u jatu, dozivaju Čieko:
čii, čii, čii, čii, čii,...
S leđa se nazire Čiekina silueta:
Iako je sasvim napustila svijet ljudskih odnosa
i otišla zauvijek tamo preko u svijet neba i prirode.
U sutonu nad vjetrobranim šumarkom na puškomet daljine,
okupana u borovom cvjetnom prahu, ona vječno stremi ka meni.
Post je objavljen 16.06.2007. u 22:17 sati.