1. korak: ustajanje
2. korak: pišanje
3. korak: jutarnja higijena (tko upažnjava)
4. korak: kava (sa/bez pljuge)
(međukoraci: (ne)zadovoljavanje svojih i/ili potreba (van)bracnog druga, pelene/peglanje, sminkanje, brijanje, suočavanje s vagom, jutarnje gundjanje, svadja, bioaktiv-jer je superheroj koji stiti nase tijelo....)
5. korak: izlazak iz stana i kretanje prema drugom domu – poslu
6. rad
7. pauza
8. rad
9. rad
10. rad
11. prekovremeni rad
12. jos rada
(medjukoraci: tracanje glupog kolege/ice, browsanje po internetu, planiranje godisnjeg, mastanje o godisnjem, jebote kad ce vise taj godisnji, flertanje sa zgodnim kolegom/icom (ukoliko ima takvih), planiranje sto ce se gablat, gablanje, pljuga/kava poslje gablanja, dostavljanje izvjesca šefu/ici, 5-10 minuta intenzivnog mrzenja sefa jer nesto sere, kukanje jer ima puno posla, telefoniranje doma da se vidi dal je sve u redu, svadja sa partnerom preko telefona, mirenje s istim/om.....)
13. korak: izlazak iz ureda
14. korak: piva/kava sa ekipom/frendicama
15. korak: dolazak kući
16. korak: večera
17. korak: televizija
18. korak: zasp sa daljinskim u ruci sa potočičem sline koja curi niz bradu
(međukoraci: razgovor na mob sa dragim/dragom, prepirka oko toga kad će se doći doma i što se još treba kupiti, pretresanje proteklog dana/političke situacije/ah-te-žene/muškarci, odlazak prema domu, bacanje cipela u kut, živciranje oko bilo čega što ne valja (djeca, pas, žena/muž, obžderavanje, dnevnik/nogomet/serija...)
Jer tako smo odgojeni. S tim smo rasli. To je 'normalno'. To je ispravno. Za bijeg iz stvarnosti imamo filmove obzirom da tamo ljudi ne prde, ne smrde im noge, luk ne uzrokuje loš zadah, čokolada i sir ne debljaju, šminka se sama stavlja na lice, problemi se rješavaju u tren oka, likovi savladavaju najzahtjevnije vještine u superkratkom roku i uz njih su super mentori i duhovni vođe, ako je film sa malo 'dubljim' poukama onda likovi dolaze do spoznaja koje im mijenjaju život iz temelja i više nikada se ne moraju nositi sa starim obrascima ponašanja i naravno, većinom hepi end (kako bih ja voljela živjet u filmu....)
Ali kad prođe odjavna špica evo nas opet u stvarnosti. I nedajbože da bi se možda pokrenuli i da bi napravili nešto za sebe. Jer život je takav da se živi po špranci. Uče nas da budemo realni – gdje je realno gotovo nužno loše. Svi 'freakovi' koji se drznu željeti nešto drukčije, koji žele malo više od ispraznih i usamljenih večeri, više od svađa sa partnerom kojeg ne mozemo promijeniti (a tko zeli mijenjati sebe kad smo tako savrseni), koji žele neki sadržaj i žive svoj san, zapravo...mora da su sigurno nesretni. Tako se tješimo, jer, kada bismo pogledali istini u oči (čast iznimkama), zapravo smo mi ti koji smo nesretni jer radimo sve osim onoga o čemu sanjamo (što god to bilo). Jer su snovi za djecu.
Kako spadam u kategoriju 'freakova' u ovom slučaju, počesto sam od raznih tetaka i stričeva (i inih) slušala mnogu prodiku o 'odrastanju' (u prijevodu, trebaš bit ko mi). Kad sam bila mlađa sam čak ulazila i u rasprave oko toga da se radi o MOM životu, da želim uživati u njemu, da želim imati sretan brak u kojem neću biti inferiorna (niti superiorna), da želim putovati, baviti se aktivnostima koje me ispunjuju.. Ali svaki put su mi potkresali krila, jer oni znaju bolje obzirom da imaju više iskustva i odrasli su. I žive svojim nesretnim životom koji je ispravan.
U zadnje vrijeme (obzirom sam u braku 3 godine a nemam djece) došla je na tapetu i ta tema: 'pa kad će djeca? Krajnje je vrijeme. Muž ti je stariji, treba i na to misliti (kad smo kod starijeg muža, ni to baš nije normalno, a malo je i puniji pa sam se zacjelo udala za njega samo zbog nekog skrivenog razloga kojeg niti ja još nisam svjesna). Biološki sat ti kuca (iako još nisam ni blizu 30, ali eto, kuca čovjek/sat). Muž bi također trebao naći stalan posao tako da imate sigurnost' (da, kažem, ako već ne stvarnu sigurnost, onda da se bar možemo zavaravati, jer svi znamo kako je 'teško' ostati bez posla). U svakom slučaju, trebali bismo se prilagoditi standardima i biti kao svi ostali. Uspješno se opiremo za sada.
Enihau, nastavak slijedi jer sad moram ići.
Post je objavljen 16.06.2007. u 20:21 sati.