Zaista rijetko više navratim u ove svjetove. Moram priznati da me zaboli kada ugledam tu neke retke koji govore kako nedostajem. Nekome. Na tren barem. Kao da sam nekoga nenamjerno povrijedila. Kao da sam nekome oduzela nešto. Znam zašto se tako osjećam. Zato jer sam ja osjećala isto kada je netko otišao. Smatrala sam to nepravednim.
Istina je što kažu. Jednog se jutra probudiš i shvatiš da si postao sve ono što nisi želio biti…
Nemam nekog opravdanja za to što me nema. Bilo je loše u životu. Jako loše. Nakon toga je granulo sunce i ja sam uporna. Moj trud je postao vidljiv. Čak i opipljiv. Pokušavam smiriti u sebi neke oluje. Postati ono što želim biti, ono što sam davno izgubila. Čovjek nauči podosta skupljajući po putu ostatke mozaika… Slika više nikada nije ista, ali ako si uspio pronaći barem neke djeliće sebe, tada postoji šansa da će odraz ipak biti prepoznatljiv.
Zaista ne znam zašto me nema… ne znam što bih rekla… ali, trudim se…
Post je objavljen 15.06.2007. u 15:48 sati.