kia se nije opet javljala neko vrijeme....imala sam ispit pa sam svu koncentraciju usmjeravala na učenje....
imala sam i neku virozu, još uvijek jako kašljem, ali bar je temperatura spala....
no ispit sam pala....na pismenom....brzopleta sam, a problem kod ovog pismenog je što profesor križa odgovor zbog jedne riječi, a kamoli radi nečega više....bila sam ljuta na cijeli svijet...
bila sam i tužna....jučer bi moj tata imao 50 godina da je živ....htjela sam taj ispit posvetiti njemu....
i naravno sve lađe su mi pale u vodu kad sam vidjela pad....
također i pms čini svoje...
k tome mama me skroz razljutila svojom reakcijom na pad...ne, nikad mi nije prigovarala zbog ispita, mada bi više voljela da jest....kad sam ju nazvala i rekla joj, ona je samo rekla : dobro, ajde onda čujemo se....
u tom momentu sam stajala ispred faksa...došlo mi je da razbijem mobitel...kažem vam, više bi voljela da mi je nešto prigovorila, nego ta pasivnost...
no nije to sve dovelo do toga da mi je dan u bedu...za to su krivi osjećaji u meni...da sam razočarala sama sebe, tatu, mamu, cijeli svijet...uglavnom nisam joj se poslije htjela javiti na mobitel pa je zvala manično....nisam se htjela javiti nikome....
odjednom se sve preokrenulo...
kroz slike mi je prolazilo zadnjih 1,5 godina mog života.....više ni ne zbrajam loše stvari u životu...gledam samo kad će iza ugla sreća....gubitci, razočarenja i slično sam jednostavno ignorirala...ignorirala sam činjenicu da je tata umro...pravila se da je živ i negdje tu...sve me je lupilo u glavu...
pasivnost....mrzim ju...
živjela sam u pasivnosti...
bez aktivne radnje da poduzmem nešto i da se izvučem iz tog vakuma....
kod mene nije slučaj da mi se "na tenane" događaju loše stvari ili da ih postanem svjesna...kad me krene krene me...i onda sav taj nakupljeni teret treba odriješiti sa svojih ramena.....no sve to nije me pokopalo dublje....bar se nadam...odjednom sam se trgla....rekla sama sebi ni sama ne znam što...dogodio se klik...želja za dalje....idem..moram....ma to je jednostavno tako....pasivnost je prestala...završena epoha...
puklo me...
no zašto sam naslovila ovaj post -umirovljenici....
morala sam napisati uvod i zbivanje tog dana....o padu...o odluci da opozicioniram padu....o cilju, o svrsi... ma svemu...
vozila sam se svojom uobičajnom rutom prema doma....bus je bio pun....vani je pakleno žarilo....razni mirisi u kombinaciji sa sparinom...nemam zraka....jedva sam čekala svoju stanicu...
stajala sam tako tupo čekajući....i nisam mogla ne čuti razgovor dva babca....nji dvije su se potrgale oko sjedala....nisu se svađale, ali je razgovor počeo koja je od njih mlađa i koja je više hodala....
naime obje su išle na Kamenita vrata na zagovor sv.Anti....
mlađa (72) je bila i brža i zauzela je mjesto...starija ( 80) joj je rekla da je mogla njoj prepustiti mjesto jer je starija....na što se ova potužila da i nju noge bole....onda su uslijedila pitanja koja se ima duže voziti....na to je ova starija rekla da ona treba ići do staračkog doma...mlađoj je bilo dalje...kad je mlađa čula koliko je stara ova druga smilovala se i dogovorila se s starijom da će pola puta sjediti ona, a pola ova druga...
u svakom slučaju lijepa gesta...
iako obje dame na prvi pogled izgledaju čisto osjetio se onaj "starački miris"...ne znam da li me razumijete o čemu govorim...moja frendica kaže da je to od lijekova koje piju pa se to izlučiva kroz znoj i na kraju rezultira tim mirisom...ma nije nešto posebno neugoda, samo specifičan...vjerujem da oni koji se voze javnim prijevozom znaju da su u većem broju slučajeva mlađi oni koji "vonjaju"...
no privukla me sijeda kosa "starije" dame...privukle su me neke crne točkice na njezinom tjemenu...e tad me uhvatila bruka...nisu valjda buhe...malo sam promatrala, ništa se nije micalo...ne , nisu buhe..nešt je drugo...ali ne mogu odrediti podrijetlo...možda zbog netemeljito oprane kose...ova druga je imala ful neke žute zube....obje su odjevene u skladu sa svojim godinama-ništa posebno....veću pažnju sam usmjerila na njihovu kožu...smeružana...pjegava....mlohava...posebno su me privukle uši "starije" dame...imala je uvučene naušnice...morice...ali kako su one dosta teške, a koža je omlitavila tako se i konstrukcija ušnice promijenila --prema dolje...
dok sam ja zamijećivala te "sitnice" dame su ugodno vodile razgovor...kad je mlađa dama ( koja je btw Hercegovka i pozna Ljubicu iz doma koja ima dvije unuke, dosta je visoka i crna) čula da je starija smještena u dom skroz se zainteresirala za stanje u njemu...zato jer i sama namjerava uskoro preći živjeti u dom i već je dala zamolbu...rasprava je krenula oko toga da li ova starija živi sama u sobi ili je s njom još netko...i što je bolje...nazirala se senilnost kod obadvije jer se u tih 20 minuta to pitanje postavilo bar 5 puta...onda je dama iz doma opisivala čime se bave tamo, je li potrebno kupovati dodatno hranu, putuju li kuda....iz svega je proizašla konstatacija da je bolje biti kući dok se je u stanju brinuti sama za sebe...
palo je tu i par starih izreka poučnog sadržaja: "kad roditelji daju novce djeci, nitko sretniji, a kad djeca trebaju davati novce roditeljima, nitko nesretniji", "poštuj sam sebe da bi te drugi poštovali"...zadnja izreka je ujedno i naputak za dulji život+ aktivnost...treba biti snažan...baš...
naravno tema malih mirovina se dotakla...bez toga ne ide....
svaka od njih je majka troje djece i kako obje kažu: sve otišlo..poženilo se...imaju svoju djecu i život..
iako mi mladi često ne razmišljamo o tim ljudima treće dobi, možda bi ponekad trebali stati i razmisliti o tome kako ćemo jednog dana i mi biti oni...ako itko od nas doživi te godine s obzirom na stres, način prehrane, brzinu života i zagađenost svega...sve su to čimbenici koje vidim kao razlog zbog kojeg će se životni vijek u narednih 10-20 godina smanjiti na nekih 50 godina...svaka godina preko toga biti će lutrija...
kad su dame govrile da su djeca otišla ,u glasu im je bio neki nazor ljutnje...kao da su ih napustili...ili im ne posvećuju dosta pažnje..imaju li pravo na takve osjećaje? kad smo sretni ne mislimo kako je drugima, ali i kad smo tužni to isto može biti tako....i one su ostavile svoje roditelje, udale se i otišle....jesu li se one pitale kako je tim roditeljima u starosti i treba li im posvećivati dovoljno pažnje...
zaboravila sam reći da je i bolest aktualna tema...uz mirovine i najaktualnija...
život u domu...kaže ona starija dama: život u žici....
i tako se nekako bližio kraj tog ugodnog druženja...dame su se pozdravile i otišle svaka na svojoj stanici...moja je bila zadnja....
tako sam iz busa izašla još pokmušenija....Bože sveti...jednog dana biti ću stara i meružava, bolesna i napuštena, smještena u žicu uz uvjet da doživim te godine...
koja koma...
žao mi je tih ljudi....ali opet znam da su oni imali svoj život i mladost i da su imali pravo živjeti ga kako hoće...jesu li ili nisu, njihova je stvar...nije da nitko ne mari što su stari i bolesni i usamljeni, ali mladi jure svoje živote....ne mogu im posvetiti svoj život...i njih čeka starost...
proistječe iz toga: čuvajte svoje prijatelje, bračne drugove....nemojte zapuštati te odnose...to su ipak ljudi koji vas slijede do kraja....
život je prolazan i to je jasno...ja se ovamo tovarim svim glupostima, a starost će nastupiti već sutra....
treba u mladosti razmišljati što ćeš u starosti...
kad to sve pogledam, stvarno ne želim doživjeti neku podmaklu starost, a ne daj Bože biti k tome još osuđen na krevet ili kolica...
iako sam vjernica i znam da je najveći grijeh oduzeti si život ( jer nije na meni, nego na NJemu da mi sudi) mislim da bi to ipak u toj situaciji učinila....previše mi je gnjusna činjenica tog stanja....
žao mi je umirovljenika i starih ljudi...pogaženog dostojanstva....samo ljušture onoga što su nekad predstavljali i bili....kaže netko da je duh bitan...e pa ja bi svog svakako toga oslobodila....sveta je smrt...
SVETA I PRAVEDNA...TO JE ISTINA.....
Post je objavljen 15.06.2007. u 00:51 sati.