Marketing
...
Tata je imao jednu strinu. Zvala se Ljubica. Strinu Ljubicu pamtim kao veselu stariju ženu s maramom oko glave i nekad glasnim smijehom od kojeg joj se tresla kecelja i cijeli trbuh, te glasom koji bi se derao za mnom kad bi do njene kuće prolazio kroz krumpire. Krumpiri su u šestom mjesecu bili blago, zlatica bi ih obično zaobišla, te bi svako moje nespretno poskakivanje pratio njen glas. Nije ona bila zlobna žena, bila je veoma vedre naravi, ali te krumpire je okopavala i štitila cijelu godinu, da bi joj onda jedan dječarac od 5-7 godina to sve uništio.
«Moja ženo, kako sam bila blentava što sam tvog I. galamila kad je trčao kroz krumpire.»-rekla je slabašnim staračkim glasom strina, te se pokušala barem malo nasmijati kad smo je ja i mama posljednji put posjetili na samrtničkoj postelji. Imala je težak seoski život, s mnogo djece i obveza, a ni smrt joj nije bila baš lagana. Nepokretna je ležala mjesecima i u postelji saznala za smrt dva sina. Na kraju je u mukama umrla. Strinu Ljubicu pamtim kao veselu i sretnu ženu. Ženu koja je ležeći mjesecima u krevetu nalazila razlog da se nasmije. Da svijet bar na tren pogleda veselim upalim staračkim očima. Kojoj ništa nije bilo strano, iako nije izišla nikad iz srednje Bosne, niti je vidjela ni prvu verziju kompjutora, naučila je o životu više nego što ću ja vjerojatno ikada.
...
...Trčati za uspjehom, lomiti se ili...Naći balans u sebi i znati se nositi s životom...
Nekad se pred nama pojave velike nevolje, nepremostivi problemi na koje ne možemo gledati normalnim bezosjećajnim pogledom. Nekad se čini da se to samo nama dešava, da jedan problem prati drugi, drugi treći i tako unedogled, mislimo kako smo se mi nekomu opasno zamjerili. Važne odluke, osjećaj neizvjesnosti, situacija kada ne možemo predvidjeti dulji vremenski rok (ne možemo zapravo nikada, jer je svijet postao jako ubrzan). Mislimo da smo došli do zida? Kojeg zida? Zida tog problema? Ili zida nekog trećeg problema? Riješimo taj problem, pojavi se nešto drugo, pa opet kao začarani krug. Pa Bože, dokle, pomisliš na kraju usplahiren i razočaran sobom, ljudima, ljudskim postupcima, zatvorenošću i pohlepom?
...Između mene i mene postoji još mnogo mene...
Da, mnogi vole reći da je rješenje u nama. I jeste. Samo to u nama trebamo iskopati. Vjerovati. Naći poveznicu nas i nečeg višeg, naći ključ koji omogućava da svijet gledamo drukčijim očima. Očima koje nisu zlonamjerne. Očima koje se ne osvećuju, očima koje vole i opraštaju. Istim tim očima koje idealiziraju svijet, ali su svjesne da taj svijet nekad i nije baš pravedan i lijep, očima koje se znaju nositi i s tim dijelom života. Očima koje će prihvatiti onoga i koji nas je povrijedio, jer ipak smo svi ljudi i nismo savršeni.
O da. Mnogi danas razmišljaju o smislu. I besmislu. Nekim unutarnjim dvojbama, preispitivanju našeg Ja iza dvajest tri sata kada legnemo u krevet, ugasimo svjetla i u plafonu tražimo točkicu za koju bi se usidrilo oko i razmišljamo. Što me čini sretnim? Jesam danas mogao biti bolji? Zašto sam juče napravio ovo? Kako ću biti sretan i zadovoljan, iako nisam riješio ovo, ono mi visi, ovamo se ovo vratilo, pa neka scena iz prošlosti.
Nevolja će uvijek biti. Više ili manje, u ovom slučaju nebitno. Ali treba ih znati prihvatiti. Prihvatiti i nositi se s njima. Nositi svoj križ. Koji je nekada težak i padamo, koji je nekada kao breme pa ga odbacimo. I što biva s odbačenim problemom? Uvijek se vrati kao bumerang..
Što je znala Strina Ljubica, a što mi danas ne znamo?
Da, upravo to.
Pogledati životu u oči i kad nevrijeme uništi usjev, od kojeg se nije hajvan oporavio i kad danas, sutra u nekom gradu na nekom mjestu budeš opljačkan, zgažen, kada te iznenadi postupak čovjeka koji ti je blizak, kad misliš da se to nije nikako moglo dogoditi i kad skala raspoloženja skakuće po rezervi dobrog, ti smogneš snage da kažeš: "Hvala ti Bože i to je život"!
Post je objavljen 14.06.2007. u 20:45 sati.