Marketing
Sad mi je dosta, hoću doma...
Ubio me posao ovih dana i sad nikak da se vratim na stazu. Zato i nisam ništ korisno napisao, a mislio sam. A uz sve probleme nije mi ni volja nešt pisati.
Sve što se moglo skupiti se skupilo u ovih par dana. Kako mi se približava odlazak doma tako je posla sve više, ali ja karte za 29.6 već imam i nije me briga. Jednostavno kako se ljeto probližava meni je sve teže raditi, ali ne događa se to samo meni već i ostalim Hrvatima s kojima pričam putem messengera. Mislim da bi trebalo zabraniti raditi Hrvatima tijekom srpnja i kolovoza. Čitavi godišnji mi je isplaniran tak da znam da dan poslije povratka idem na vjenčanje dobrom prijatelju i jako se veselim (već dugo nisam bio na vjenčanju), pa onda malo u ZG do petka jer imam neke obaveze na faksu (trebam položiti neke ispite na poslijediplomskom). Kako moj izvanredni poslijediplomski studij napreduje tako mi postaje sve teže i napornije. Znam si misliti kaj mi je još to trebalo uz sav posao koji imam. Misli sam lako ćemo jer nikam nam se ne žuri, ali ipak treba učiti i pripremati seminare. Kad sredim faks šaljem mozak na ispašu.
U biti pravi odmor mi počinje 6 Srpnja (July). Dva tjedna mora s dragom mi je taman da napunim baterije za ponovni odlazak u Alžir.
Kako sam sve duže vani i kak mi to postaje rutina, draga mi sve više fali. Osobito kad radim ovako duge serija od 8 do 10 tjedana. Još sad kad počnemo živjeti zajedno bit će mi sve teže. Da se vratim u HR radit, barem za sad nemam motiva. Kao naftni inžinjer barem danas je lako dobiti posao bilo gdje, samo je teško dignut sidro i otplovit van.
Čujemo se mi svaki dan telefonu, svaka časti IP telefoniji i CISCO Systems pa razgovaram besplatno, ali to više nije to.
Jučer smo imali pravi dan. Odmor poslije ručka započeo je pozivom da nam se zapalio kamion na bušotini i da smo izgubili alate u bušotini. Vika, strka svuda. Mobiteli, telefoni i ostala čuda tehnike zvone, vibriraju. Da imam 4 ruke bilo bi mi premalo. Sva sreća je bila da niko nije nastradao jer da je vatra došla do bušotine niko nebi ostao živ u krugu od 50m. U tom trenutku imali smo oko 15 ljudi koji su nešt radili.
Baš kad se situacija smirila i izlazim ja sa sastanka s hrpom ljudi, a 100m od nas prevrnuta cisterna i kamion od 40t. Novi alarm i opet sve ispočetka samo što smo ovaj put imali ozljeđene koji su odmah avionom evakuirani u bolnicu. Dobili su prvi pregled u našoj ambulanti, 30 min poslije naš doktor i dva nastradala radnika poletjeli su u talijansku bolnicu.
Fraktura lubanje jednom radniku i presječene tetive drugom.
Dozvoljena brzina za automobile u kompaniji je 70 km/h, a za kamione 50 km/h i svako vozilo opremljeno je drive right uređajem koji kontrolira vašu vožnju i ako prekoračite dozvoljenu brzinu, ubrzanje ili kočenje uređaj isispušta nervirajuči zvuk pa morate usporiti.
Kad smo skinuli podatke s crne kutije kamiona, izmjerena brzina je bila 75 km/h. Ja sam ostao bez rječi. Tolko se ulaže u trening, sigurnost i opremu, a ljudi i dalje krše sva pravila. Oba vozača će dobiti otkaz i uz sve još su dobro prošli.
Moj prijatelj Renato inače iz Torina baš se jučer vratio s godišnjeg, a svako sranje njega teško pogađa. Nemam komentara na njegovo stanje danas.
Sretno!
Tužni pozdrav iz Alžira.
ps:Ovo sam dobio prije par trenutakaod jednog prijatelja.
This poem was nominated poem of 2005.
Written by an African kid, amazing thought:
"When I born, I Black, when I grow up, I Black,
When I go in Sun, I Black, when I scared, I Black,
When I sick, I Black, and when I die, I still Black...
And you White fellow,
When you born, you Pink, when you grow up, you White,
When you go in Sun, you Red, When you cold, you Blue,
When you scared, you Yellow, when you sick, you Green,
And when you die, you Gray...
And you call me colored? ......."
Post je objavljen 15.06.2007. u 11:00 sati.