Znate one dane kad vas jednostavno sve živcira?
Biometeorološka prognoza je za popzidit, internet šteka ko blesav, i sad sam u strahu da mi se ovo što pišem jednostavno ne pobriše jer si je on zacrtao da mu neke šifre ne valjaju. Sve je tako prezasićeno, naduto, masno i fuj, skoro kao ona krafna s čokoladom koju sam tako slasno smazala. Bljak. Ton na violini natjera te da se ne osjećaš kao maturant koji za par dana ima maturalni koncert, krajnji produkt 9-godišnjeg muziciranja, već kao prvašić. Ma što prvašić, osjećaš se ko drek na šibici. I gore.
Da ne govorim kako si ljudi uzmu komociju da te razvlače i navlače kako god žele, kako si uzmu vremena koliko im treba, a nema veze što netko tamo čeka. Sve su to miševi, ma što miševi, to su mravi koji ti papaju hranu koju neoprezno ostaviš izvan frižidera. Zavlače se u svaki kutak, u svaku rupicu svježe ispečenog kruha, uvlače se pod kožicu netom ispečenog mesa i papaju, papaju. Tako mali, a takve štetočine. Najgore je kad uđu u med. Možeš ih izvadit van, ali puštaju unutra svoju mravlju kiselinu i tako ga fino zaseru da više nije jestiv. Dodouše, nekima to ne smeta, jedu ga i dalje kao da ništa nije bilo. Ili fino istresu mrave iz kruha, dobro ga prodrmaju, a ono mali mravi padajuuuuuuuu, koprcaju se, bježe. One u mesu istjeraju tako da sastružu koricu i sve 5. Jebote, kako mogu? Meni mravi u mom životu pokvare dan pa se nasekiram i ostanem gladna. Nije to dobro. Bolje je kad te ništa ne dira. Pojedeš i pojedene rupe u kruhu i meso bez kožice (dobro za liniju) i zasrani med. Vele da je to dobro za imunitet. Na kraju su ti mali mravi baš dragi i postane ti zabavno mrcvariti ih. Toliko zabavno da se više ni ne pojavljuju. Moji se mravi još uvijek pojavljuju i zaseru mi ono najslađe i najljepše. Majku im njihovu mravlju. Grickaju me, jedan po jedan, svugdje pomalo, oduzimaju mi godine života. Ne mogu se zatvoriti u frižider. Postala bih hladna zvijer, otupjela od neljudskosti, bila bi zatočena u svom malom zlatnom kavezu. Ali mravi su vani, haraju, nemilosrdni su, od njih dobivam štucavicu i drhtavicu. Joj, kako su mali, ali ima ih čitave horde, čitave rimske čete, falange, stotine tisuća njih stupaju gladni marš. gladni tuđeg kruha, tuđe ljepote dana. Baš njih briga. Ne znaju što čine. Glupi su. Neinteligenti. Bezobrazni. Tu su da mi upropaste dan. A ja kao zadnja bena nasjedam na to i skrivam hranu po frižideru. Nažalost, frižider je premali za sve. Uvijek ostane nešto izloženo malim napasnicima. Toliko ih ne podnosim da bi ih najradije pogrizla, potamanila....tako je !! Pojest ću svoje mrave zajedno s kruhom, zajedno s medom. Nećete vi mene zajebavati. Tko ste vi da mi kvarite dan, govna mala?? Ako nećete miran suživot, možemo mi i agresivno. Od sad više za mene ne postojite. VI ste obična gamad koja me polagano nagriza. E pa, više nećemo tako. Vi ste nevidljivi. Vaši koraci su nečujni i nepostojani. Mojim snovima više nećete gmizati. Psihofizički vas ne osjećam. Jača sam od vas. Postat ćete ukusna lovina za moja osjetila, a ako su vam noge prljave, upoznat ćete ljepote karlovačkog vodovoda i kanalizacije. Ako vam se ne sviđa, žalite se upravi, pravo vam budi!Nema više. Prognoza može biti kako joj se god svidi, ton će doći k sebi, internet neka šteka, dat ću mu sto novih šifri ako treba, a sve neorganizirane mrave koji me razvlače kao žvakaću gumu šaljem u turistički obilazak vodovoda i kanalizacije! Pa možda kojim slučajem zalutaju i u rodno mjesto...hihi...
Post je objavljen 14.06.2007. u 16:51 sati.