VLAKOVI
Mislila sam, proći će. Uvijek prođe – znala sam reći.
Ali nije.
Još uvijek mu usnama milujem obraz.
Još uvijek mi nedostaje.
Kako su smješne r i j e č i kad se zavrte unatrag,
ogoljene i hladne.
Kao tiha jesen usred proljeća.
Ne, ništa nije prolazno.
Sem vlakova.
Prikradu se u mrkloj noći i odnose ljude.
potom pred jutro, vraćaju druge.
strana lica što čekaju me tamo gdje sam te nekad čvrsto stiskala dlan.
Neki tuđi osmjesi i tuđe oči.
Ne, nisu tvoje.
To dobro znam.
Proći će – govore mi.
Uvijek prođe.
Ne znam jel su te noći vidjeli vlakove što odnose.
I otiske stopala na peronu.
Da jesu, znali bi, da ništa proći neće.
Ništa ne prolazi.
Sem vlakova.
Post je objavljen 12.06.2007. u 19:21 sati.