Marketing
Svi smo mi Ammi Mouh
Okružen sam njima 24h dnevno. Bilo kuda oni svuda. Život bez njih je nezamisliv. Evo par sitnica o ljudima s kojim radim, djelim hranu, dobro i zlo.
Prva stvar koju morate naučiti kad radite među ljudima različitih nacionalnostima, kulture, vjeroispovjesti i običaja je TOLERANCIJA. Nije isto kad radis i živiš u gradu, spavaš u hotelu, jedeš u lijepom restoranu. Nacionalnosti sam već nabrojio, a vjerski sastav: 90% muslimani, 7% kršćani, 1% budusti, 1% hinduisti. Fali mi 1%, ali nisam znao kud bih strpao one koji su 50-50, malo muslimani pa malo kršćani ili malo budisti pa opet kršćani.
U biti da ne odugovlačim ovo je moja ekipa:
Kao jedan od nekoliko EIC (Engineer In Charge) u timu imam 37 ljudi, nekoliko inžinjera, tehničara (faks u trajanju do 3 godine) i mnoštvo šljakera. Moram reči da su mi oni najdraži. Ovakve likove uvijek je lako vidjeti i prepoznati, a još ljepše čuti. Naravno engleski nijedan ne govori, francuski ako imate sreče, jedino što možete čuti je nekakva mješavina arapskog, francuskog i berberskog jezika, a kad mi pokušaju nešt objasniti iz petnih žila se moram truditi ostati ozbiljan. Ponekad se počinjem smijati čim ih vidim da mi prilaze. Pa sad ti s njima održi normalan sastanak. Pokušavam se naviknuti pa pola sastanka održim s mlatarajući rukama i praveći grimase, a pola mi neko simultano prevede. Ako neke i ne vidim na sastanku onda ih barem poželim dobro jutro tijekom doručka u 5:30h. Ynam ih sve poimence i barem nešt o njihovim obiteljima. Poštovanje koje vidim u njihovim očima ne mogu opisati, bilo od čistaća do tehničara.
Kako mi se zna dogoditi i poneki loš dan, kad me sve pritišće, od rokova do šefova pa kad se nakupe svi problemi nastradaju oni najmanji.
Tad znam vikati i galamiti na prvu osobu koja mi nešto skrivi, jednom sam čak rasplakao jednog djedu čiji je jedini zadatak voziti kamion i imati uvijek pun rezervoar goriva. Ništa drugo osim toga, jednostavnije ne može biti. Desilo se da sam taj dan hitno trebao njegov kamion poslati na neku bušotinu. Pozovem ja njega kad mi on veli da ne može jer nema goriva. Bila je to iskra koja je zapalila bure baruta. Jednostavno eksplodirao na tog djedicu. Njemu su samo potekle suze, nije ni pisnuo, smao je stajao i plakao. Meni je nakon toga bilo tolko žao da sam se čovjeku ispričao pred cjelom ekipom. Istina da sam pretjerao. Nakon toga uvijek se kontroliram iako znam povisiti glas.
Kad god imamo slobodnog vremena pokušavamo ih nešt naučiti. Uvijek ima nekog ko želi i voli naučiti. Ipak Alžir je još uvijek siromašna zemlja gdje vlada korupcija.
Sjedim u uredu i dok imam vremena moja su im vrata uvijek otvorena. Svatko može pokucati i pitati, sjesti i razgovarati dok god igraju fer. Pravila su postavljena oni ih samo moraju sljediti.
Uvijek su nasmješeni i sretni jer sutra je novi dan.
Ponekad tolko rade da dečki spavaju gdje god i kad god stignu. Ne bira se mjesto ni vrijeme, samo malo mira.
Ali navečer kad stigne hrana, umor nestaje i osmjeh se vrati na lice.
Oni koji imaju snage ponekad i zapjevaju kad se isprazni nekoliko boca.
A da bi se uspjelo izdržati potrebno je trenirati od malih nogu. Kuda će sin ako ne tatinim stopama.
Ovo bi bilo o ljudima koji rade u Sahari od 0-24h po 50 dana.
Sretno!
Pozdrav iz Alžira.
Post je objavljen 12.06.2007. u 09:02 sati.