Tvoja me snaga vrijeđa...
.ja ću te pokušat zamrzit i neko vrijeme ću se budit
kraj tvoje kopije
Oslobodi me.
Pročitala sam prije par dana knjigu Kathleen Tessaro „Innocence“ ili bezazlenost....još uvijek sam pod dojmom. .knjiga me tako potresla da sam nagovorila prijateljicu da ju pročita a ona ju je onda proćitala u jednom danu......inaće radi se o mladoj djevojci koja se iz Amerike seli u London kako bi ondje studirala glumu....u Londonu upoznaje dvije djevojke s koima počinje živjeti...upoznaje i dećka imenom Jack,
Inače priča je jako snažna, toliko snažna da kada sam ju pročtala nisam mogla a da ne osječam bijes, vi koji se odlučite proćitati ju shvatit će te o čemu govorim....ja knjigu toplo preporčujem, zbog snažnih osječaja koji ju prate....možda se dečkima i ne čini posebno zanimljiva ali knjiga ima i humora i rocka i smrti ali i života prije svega..
Još jedna činjenica koja me dobrano protresla je ta da sam neoliko tjedana prije nego li sam pročitala ovu knjigu sanjala jedan san....dugo nisam doživjela nešto takvo....prepričati ću vam ukratko o čemu se radilo...
Probudila sam se u nekom kanalu u poznatoj ulici...bila sam trudna. ..ja ili ta djevojka koju sam gledala,,,...jer sam istodobno bila promatrač i sudionik...dakle ta djevojka..
.podigla sam se i pored mene je stao stari masivni auto...u stilu rols roicea..žurili smo se... u autu nas je bilo 6,7 vozio je moj zaručnik, ja sam sjedila na prednjem sjedalu u krilu čovjeka koji me volio i kojega sam ja voljela....na stražnjem sjedalu sjedio je mškarac koji je tvrdio da ima pravo na mene i na djete koje se trebalo rodti jer je kako je on tvrdio djete bilo njegovo, naravno ja i moja ljubav znali smo da je dijete zapravo od njega (čovjeka kojemu sam sjedila u krilu)...planirali smo pobjeći od mog zarčnika i čovjeka sa stražnjeg sjedišta koji se nije trudio biti obziran prema mom zarčniku...bio je bahat i pričao je o našoj budučnosti...ja nisam imala pravo glasa...moj zaručnik je gotovo cijelo vrijeme šutio...i smireno vozio.
U jednom trenutku auto se zaustavilo pa su čovjek sa stražnjeg sjedišta i moja ljubav otišli van kako bi pogurali auto, čim je kiša zapadala auto je ponovno krenuo ostavivši za sobom njih dvojicu...nekako su uspjeli susitći auto ...mislim da su kočnice prestale raditi a mi smo se našli na raskrižju, ukoliko bi smo nastavili ravno svi bi poginli, skrenuti ljijevo ili desno značilo je život, odluka je bila na zarčniku,..krenuo je ravno...svi su počeli vikati na njega kako nas želi ubiti, optuživali su ga da je licemjeran i pokvaren jer se cijelo vrijeme pravio finim....u poslijednjem trentku auto se zaustavilo i mi smo za dlaku izbjegli smrt...izšli smo iz auta i pogledali vijugavu strmu cestu ispred nas... u jednom trenutku, moj zaručnik je potrčao tom cestom...svi su ga stali dozivai...i govoriti mu da će pogini (ta cesta bila je simbol smrti nije bilo važno ide li se pješke ili autom, osoba koja bi pošla njome osuđena je na smrt)...gledajući njega koji je odlazio sve dalje i dalje potrčala sam za njim...shvatila sam da on nikada nije htio ubiti mene , ili bilo koga drugog, htio je ubiti sebe..
Zatim sam u snu postala promatrač...došla sam do prvog zavoja na cesti i otkrila da se s desne strane nalaze vrata, otvorila sam ta vrata i našla se u velikoj prostoriji poput nekog skladišta, u dnu prostorije vidjela sam njega kako sjedi na podu s rukama kojima je prekrivao lice i sebe koja sam klečala ispred njega, približila sam se kako bih čula o čem razgovaraju...ona ,tj ja sam mu govorila kako si ne smije oduzeti život, a on mi je objašnjavao zašto je to učinio,, rekao mi je da nije želio stojati na putu meni i čovjeku kojeg sam voljela, jedini način na kojem bi nas dvoje bili skupa jest taj da on umre...ja sam mu govorila da nesmije to učiniti jer ga ja na neki način ipak volim, na prašini sam mu nacrtala krug sa središtem. Na tom krugu sam nacrtala jednu točku koja je predstavljala moje srce, nacrtala sam jednu točku koja je predstavljala njega , ta točka se nalazila negdje u krugu , zatim sam nacrtala još jednu na crti kruga i rekla sam mu da udaljeniost između te dvije točke predstavlja put koji je on prošao da bi došao do mog srca, zatim sam nacrtala još dvije točke koje su bile mnogo bliže točki koja je predstavljala moje srce to su bili čovjek kojeg volim i čovjek sa stražnjeg sjedišta (jer sam s njim imala neku prošlost) objasnila sam mu da iako su njih dvoje puo bliži mom srcu, ipak je on ućinio najviše za mene, trudio se da ga zavolim....i zbog toga sam i ja shvatila da ću ga moći snažno zavoljeti...to ga je na neki način utješilo.......ne znam na kraju jesmo li ostali zajedno ili je on nastavio svoj put u propast,...znam samo da sam sve iznenadila pa čak i sebe svojom odlukom...a najviše čovjeka kojeg sam do tada voljela....
............................
Ja inače mrzim kada pogledam neki film u kojemu se dvije osobe tijekom cijelog svog života vole, i onda se nešto dogodi..na primjer jedna od te dvije osobe umre a ova druga nastavi sa svojim životom..i onda krenu scene o budućnosti gdje ona ili on žive sretno sa nekom novom osobom, a svoju pravu ljubav rijetko kada i spomenu...
Mislim ..shvaćam da bi to zapravo tebalo biti utjeha...to da možemo nakon nekog gubitka nastaviti normalno živjeti svoj život. Ali me na neki naćin smeta to zaboravljanje...ta promjena....ali vjerojatno će te shvatiti o čemu govorim kada proćitate knjigu...i nemojte sada misliti da sam vam sve otkrila...nisam ništa... ah proćitajte ju samo......
................
jedan isječak
............
„Miči se od mene!“ srce mi se cijepa nadvoje.. „Pogledaj se samo ! Misliš da možeš samo tako doći ovamo u tom ...tom svom jebenom Armanijevom odijelu!“
„Ne sviđa ti se?“ Skine kaputić i baci ga na pod . „Ne sviđa ti se moje odijelo? Evo !“ Zdere sa sebe košulju i okrene mi leđa.
Na trenutak nisam u stanju shvatiti što zapravo vidim, a onda najednom ostanem bez daha.
Mjesečina se prosipa po njegovom golemom gornjem dijelu tijela i ondje, na njegovim lopaticama, istetoviran do nevjerojatnih , bolnih pojedinosti, nalazi se par ogromnih crnih krila. Prijeteći se šire, zaustavljena usred leta , sežiući mu sve do struka. Duž ruku ima i drgih crteža, isprepletenih s jednim te istim imenom, opet i opet... Raven, Raven, Raven...
„Ti si jednino što mogu osjetiti ...“ Tiho govori, sve mi se više primičići, “ Jedino što sam ikada osjetio!“
„Oh , nemoj , nemoj!“ Glava mi prijeti da će mi prsnuti.
„Bio sam tako zaljubljen tebe da sam zurio tebe , promatrao te dok si spavala!“
„Lažeš !“ Plačem . ovo je nepodnošljivo. „Prestani!“ Udarim ga po licu što jače mogu. Dlan me zapeče , ali on se i ne pomakne. Udarim ga još jednom , jače.
I opet...........................
Ovo mi je jedan od najdražih dijelova.....
biagio još jednom
quanto tempo e ancora
Post je objavljen 11.06.2007. u 18:23 sati.