(2005.)
pokidanih misli ja gubim tragove
svih naših priča, svih naših lutanja
prestižući zvuk rušim sve zakone
ne razaznajem više muk od šaputanja
koračam tom stazom što u tmini nestaje
prateći stope bivših vlastitih bjegova
pa gdje počinje bijes a ljubav prestaje
u ovoj mojoj duši punoj utega
kroz igru sjena na neki način me pratiš
iako sve dalja, sve veća ostaje sjenka
ali poput sunca i ti se odjednom gasiš
a mene sad samo hladnoća tame čeka
svi bubnjevi divljine zovu me iz glave
ni sam sebe ne čujem od tolike buke
dok stopala teška od pokisle trave
pokušavaju stići u prazno bačene ruke
koračam tim putem što nikuda ne vodi
kad ni jedne luke tu nema na kraju
i zalud sad svi moji snovi o slobodi
kad nisam zarobljen u tvome zagrljaju
i stanem na tren, na mjestu se okrećem
ko kompas koji izgubi jednu stranu svijeta
ko utopljenik na suhom opet posrćem
dok duša je ko lopov u tami razapeta
izgubljenih tragova ostajem bez misli
samo me praznina još čini čovjekom
ja nemam kuda kada uz mene nisi
jer tamo gdje te nema, to nije moj dom
Post je objavljen 11.06.2007. u 10:40 sati.