Neki dan bijah na poslovnom sastanku. Sakupila se ekipa iz centralne i istočne Europe. Austrijanci, slovenke, hrvati, slovenac koji radi za austrijance u Srbiji i bugari. Pričamo o poslovnim stvarima i primjećujem kako svi pričamo engleski, ali svaka nacionalna skupina sa svojim akcentom, pa čak i gramatičkom strukturom. Jedan austrijanac izgovara riječi potpuno razumljivo, ali te riječi je teško povezati i dati smisao rečenici. No, detalj koji me naveo da pišem ovaj tekst je zbunjenost koju sam doživio razgovarajući s bugarima. Objašnjavam liku neke poslovne stvari, gledam ga i on povremeno potvrdi, da razumije, da se slaže ili jednostavno da nema iskustva na određenom području. Iznesem ja jednu tvrdnju i kaže on: "yes" i maše glavom lijevo-desno. Zbunjeno gledam, glava govori ne, a riječi da. Analiziram i vjerojatno izgledam kao retard. Prisjećam se teksta o kulturološkim razlikama, bugari glavom pokazuju da i ne obrnuto od nas. Kimanje gore dolje znači NE, pokret lijevo-desno znači DA. Tijekom razgovora me je to još nekoliko puta zbunjivalo, nasmijavalo i tjeralo da pogledam u pod. Nadam se da to nisu protumačili kao omalovažavanje. Navečer smo se družili i bilo je O.K. Kažu komunikacijski stručnjaci da komunikacija riječima čini samo 7% komunikacijskog kanala. Ostalo je u boji i jačini glasa, položaju tijela i ostalim neverbalnim elementima. Toliko o neverbalnoj komunikaciji.
U gradu gdje smo imali taj sastanak ima dosta žena policajaca. Tako sam u nekom trenutku primjetio jednu od njih, prišao i uljudno pitao za smjer na engleskom. Bezobraznica je inzistirala na njemačkom. No, na stranu s nevažnim detaljima, bila mi je jako lijepa u licu, odora je diskretno skrivala ostale atribute, podsjetila me na neku glumicu, ali ne mogu joj se sjetiti imena. Nešto kasnije sam došao u kontakt s još dvije policajke. Mlade, ne bih rekao da imaju više od 26 godina, jedna od njih je visoka, vitka, plavokosa, plavooka. Gledam i pomalo zbunjeno se pitam, jel neka skrivena kamera u pitanju ili je ovo potpuno stvarna situacija. Ženska kao da je s nekih "prljavih slika" ili onih filmova za odrasle, kad se svi vole, ali ne završe s vjenčanjem. Mislim, svašta mi je protrčalo glavom, neka me veže, neka me tuče, neka mi prijeti oružjem, samo da budemo sami, ma, obzirom da žurim, pola sata bi bilo O.K. Ništa, možda u nekom drugom životu, na nekom drugom mjestu,...
Možda bih samo trebao malo razmisliti o svojim fiksacijama?
Post je objavljen 11.06.2007. u 00:11 sati.