Evo, ponovo sam zarobljena u vrtlogu svojih razbacanih misli…Ne mogu više ovako. Dosta mi je uzaludnog skrivanja…Želim da me svi upoznaju onakvu kakva jesam. Neki me pokušavaju promijeniti, nametnuti mi svoje mišljenje, uništiti moju hrabrost. Često imam prilike govoriti o svojoj nesreći, tuzi…a otvaram usta, pričam, ali glasa nema. Moje riječi, riječi za koje mi je trebalo mnogo snage i hrabrosti da ih kažem, samo su nestajale, postajale sve tiše i na kraju se izgubile. Malo je onih koji u meni vide osobu vrijednu ljubavi i pažnje. Osobe koje i previše volim me ne mogu ili ne žele shvatiti. Možda se i trude, ali ne dovoljno. Uočavaju samo moje mane, pogreške, a vrline nitko ne zamjećuje. A ja? Gušim se u suzama, tražim pomoć, ali uzalud! Razočarana sam… Hm?! Opet! I kako da onda budem sretna, kako kada u mom životu postoje samo tuga i bol? Želim nekoga da me utješi, zagrli, obriše moje suze! Razmišljam o vlastitoj pogreški, o osobi koja se razočarala u mene. Osjećam se užasno, ta osoba nije ni svjesna koliko mi znači u životu, koliko me boli to nepovjerenje, hladnoća! Usamljenija sam nego ikad, ali ne odustajem. Znam da me na kraju ovog mračnog tunela čeka osoba koja me razumije, sluša, savjetuje i pati zajedno sa mnom. Ta osoba mi je postala posebno draga i puno ju volim, i nadam se da to shvaća. Hvala na svemu! Nadam se da ćeš se pronaći u ovome!
Pusa…volim vas!
Post je objavljen 10.06.2007. u 23:05 sati.