Noćas sam te sanjala Stelice. Drugi put u ovih sedam tužnih mjeseci. U mom snu si bila u komi sve ovo vrijeme, ali smo svi bili uz tebe i imali se čemu nadati. Dani su prolazili, a ti si ležala u bolnici sklopljenih očiju, mirna, no tvoje malo srce je kucalo. Nismo se predavali ni na trenutak, nismo ni plakali, znali smo da ćeš se probuditi i biti ponovo s nama. Tako je i bilo, jedan dan si se samo probudila i sve nas pogledala. Stelice koji je to osjećaj bio, kao da sam te još jednom rodila. Počela si pričati kako se ničega ne sjećaš, a mi smo bili toliko sretni da si budna i živa.
Ja ne znam koliko dugo traje san, ali to malo vremena sam bila sretnija nego ikada u životu.
Ja se još uvijek ujutro budim i čudim se da sam živa, jer kad zaspim vjerujem da ću jednostavno umrijeti u snu od tuge. Jutros je buđenje bilo strašno bolno. Kako se dići i živjeti kad sam sanjala svoje dijete da je živo, a zapravo nije. I onda se ponovo u sjećanje vrati taj kobni dan. Tinin telefonski poziv:
"Mama, brzo dođi doma, Stelu je pregazio auto!"
"Tina, što to pričaš, Tina...je li živa, Tina, je li živa...."
"Nije......nije........molim te brzo dođi....."- urlala je Tina kroz plač.
Zatim je počela vikati da to nije ona, sigurno to nije naša Stela, to mi je nekako ulilo malo nade, možda nije, možda su pogriješili. Dolazak na to križanje je bio mučan, kada mi je doktorica prišla, ja sam samo pitala je li živa, je li živa.
Doktorica je rekla: " Nažalost...."
Tu je moj život stao. Srce je stalo. I danas stoji, okamenjeno. Morali smo ići na prepoznavanje. Toga se tako mutno sjećam. Išao je tata, ja sam čekala u ambulantim kolima, bez glasa, bez suza, kao zombi. Znam samo da sam još i tu nekako u dubini srca osjećala neku nadu, možda ipak nije moja Stela. Kada se tvoj tata vratio, pogledao me i samo trepnuo. Nikada si neću oprostiti što te nisam išla vidjeti, ali tada nisam bila u stanju ništa sama odlučiti. Sva snaga iz mene je bila nestala.
Stelice moja, što su ti bile zadnje misli, riječi....?
Zar je moguće da si jednostavno nestala. Ti - čija je duša bila čista kao suza. Ti - vesela, sretna i voljena djevojčice. Ti koja si se bojala smrti. Nisi voljela kada je baka govorila da će umrijeti.
Ne živi se od uspomena. Nema od toga ništa. Zaista bi trebalo ubijati prošlost, izbrisati sjećanja. Ona samo donose bol. Beskrajnu bol.
Sjećati se što si imao, a sada to više nemaš. Tvoje mjesto za stolom je prazno, tvoj pisaći stol, tvoj krevet. Tvoja robica, igračke i knjige. Sve te čeka.
Torbu sam tek neki dan izvadila iz papirnate vreće u kojoj nam ju je vratio policajac. Sva je od tvoje krvi. Tvoje prolivene krvi. A zašto? Kako? Znam da nema odgovora. Ova bespomoćnost kada više ne postoji nada da će se nešto promijeniti, kada znaš da je ovo tako konačno, je strašna. Stela, volim te. Vrati mi se molim te.
Post je objavljen 08.06.2007. u 15:36 sati.