unatoč svoj vjeri u sebe, u neke ljude, u Boga...pucam po šavovima.
Definitivno.
Previše je svega.
Odajem dojam osobe koja se može nositi sa svim nedaćama ovoga svijeta, grube, odlučne, odbojne, odrešite...
O, da...baš sam gruba, zla, bezobrazna, totalna kuja...Ono, muško u ženskom obliku...
A ja uopće, zapravo, nisam ni svjesna toga da tako djelujem. Obrambeni mehanizam valjda, koji se stvori sam od sebe tijekom vremena.
Ali jednostavno imam osjećaj da ne mogu dalje. Dođe mi da dignem ruke od svega, da pustim da sve ide onako kako voda donese.
Znam da su to padovi, znam da je to prouzročeno umorom, neizvjesnošću, nekim nadanjima u to da će se dogoditi nešto bolje, nešto što će stubokom promijeniti cijelu situaciju...Ali, čuda ne postoje.
Dobrih vila i vilenjaka jednostavno nema.
Nekako mi se čini da jednostavno nisam u stanju uzeti život u svoje ruke,kao da mi sve izmiče, a trudim se.Trudim se svim silama. Kao da se netko ili nešto urotilo protiv mene, taman kad pomislim da sam izronila i udahnula, netko ili nešto mi opet glavu gurne pod vodu. I onda me pušta da povremeno udahnem zrak, taman toliko koliko mogu izdržat do sljedećeg udaha.
Idem cijeli život otvoreno, pošteno, ljudski, uopće ne kužim zašto mi se vraća sve suprotno.
Nekako mi najteže od svega pada vlastita glupost zvana povjerenje u ljude. I svaki put nasjednem na nekakvo nazovi povjerenje, iskrenost, obećanja...tako u poslu, tako u svemu...misleć valjda da su poneki ipak slični meni, a nisu, to je sigurno. I onda se i opet dočekam tvrdo, opet pljusnem nosom o zemlju, a to je svaki put sve bolnije.
Jer me je sram same sebe. Jer smatram da već imam dovoljno godina i iskustva da bih mogla konačno razlučiti pravo od krivoga, falšega...A ti isti koji su se uspjeli okoristiti o mene, bilo kao o jeftinu i radišnu radnu snagu, bilo bilo kako drugačije...valjda likuju i debelo se smiju negdje iza ugla...I samo uzimaju.
Do kraja.
Imam prokleti osjećaj da su mnogi ljudi koji su prošli uz mene, samo uzimali, shvatili da se mogu okoristiti o mene, zahvaljujuć mojoj naravi...Ima, naravno, časnih izuzetaka, ali može ih se nabrojati na pola prstiju jedne ruke.
Upravo to.
Osjećam se iskorišteno, istrošeno.
A oni koji su zaslužni za taj moj osjećaj, ne znam...neka im Bog oprosti, ja već jesam.
I kad shvate da pucaš, da si na neki način ipak rezultat njihova "dejstvovanja", onda si još daju za pravo da ti to i predbacuju..kao tvoju najgoru slabost...Ne znajuć da su8 te dotukli do kraja.
Kao, "Ajoj,mislili smo da si drugačija, a ti običan slabić, c c c c, razočarani smo..."
Time savršeno dobro peru ruke od svoje odgovornosti, što svjesno, što nesvjesno, automatski...ono, "nismo mi krivi za tvoje turbulencije...'ko ti je kriv da si krivo krojena..."
Uvijek isto: zakunem se sebi kako nikad više neću neoprezno povjerovati ljudima, a onda me ponese onaj prokleti osjećaj "pa možda i nije to baš tako" i gotovo...Pa samoj sebi govorim kako ne smijem baš biti paranoična, to vodi u neke druge vode...pa kažem," 'ajde dobro, možda baš ti ljudi nisu tako loši...".Greška...prekasno shvaćena.
I k'o po pravilu, baš su loši.Nema pravila. Familija, poslodavci, svi ini...
I tako se to vrti u krug cijeli život.
Magnet.
Za specijalne slučajeve.
Ili specijalni slučajevi magnetiziraju mene.
Kaže psihologija - "preslikavanje situacija".
A valjda sam i ja specijalni slučaj. Jer nema drugog objašnjenja za to kako mi to uspijeva...redovito.
E, mama, mama....nikad pameti od tebe...
Valjda ću i pod zemlju otić ovako pametna...
Htjela bi znati samo jedno...zašto ljudi, koji se okoriste na neki način o druge, osim što su dobili što su htjeli, nastoje te iskorištene još i poniziti na način da ih optužuju kako su sami krivi za svoje iskorištavanje...
Umorna sam.
Iscrpljena.
Toliko da ne mogu trezveno razmišljati.
Toliko da mi se plače od nemoći.
Kažu da svaka stvar koja ti se dogodi u životu, ima svoju svrhu. Svrha bi bila - naučiti nešto.
Pa, zaboga, koliko više trebam ponavljati, nisam baš bila tako loša u školi!!
Hvala, shvatila sam!!!
Ponavljanje jest majka znanja, ali što je previše - previše je.
Stvara kontraefekt.
I znam da ću se opet vratit, da ću opet bit ona ista vedra, vesela, optimistična...Samo mi se čini da dobri periodi svaki put traju sve kraće...
UPDATE:
Znam, otprilike, kakvi će biti komentari...Onakvi kakve bih ja napisala čitajući nešto ovako.Ali, nema tu neke pameti.
Pamet je u tome da treba stati, razmisliti, mućnuti glavom, uhvatiti zraka, baciti smeće tamo gdje mu je mjesto i dignuti glavu...
Jedino što je to izuzetno teško.
Post je objavljen 07.06.2007. u 21:54 sati.