Uhvatila me nostalgija ovih dana za nečim čega se da budem iskren uopće niti ne sjećam. Uhvatila me nostalgija za filmskom situacijom – zalaskom i izlaskom sunca na obrisima Unskog smaragda. Nije da sam premlad napustio Bosanski Novi pa da se radi toga ne sjećam jer sam i od kako uđoh u drugo desetljeće života počesto navraćao u Novi, nego valja zbog ljudskog nemara prema ljepotama oko sebe ne zamijetih prvi i zadnji čin dnevne predstave prirode i poznatog nam svemira u mom najdražem gradu.
Htio bih da je taj Unski i Novski ništa manje nego najljepši izlazak i zalazak sunca, pa ih zamišljam kao veličanstvene događaje koji nadmašuju sve zalaske i izlaske sunca na našem planetu. Htio bih da je to trenutak kada sve zastane, kada ptice slete s plavoga neba, šetači se ukoče i okrenu se prema pozornici svijeta, a najljepše mjesto na toj pozornici, najskuplja kazališna loža je Unski kej.
Izlazak sunca
Svi su uznemireni, otkucaji srca su ubrzani, a sunce izlazi, predstava počinje. Ne čuje se nikakav zvuk, automobili stoje, tišina je i prve zrake sunca lagano poput nježnog ljubavnika dodiruju zelenu mirisnu struju prekrasne rijeke Une. Dok sunce polagano izlazi nitko se ne usuđuje pomaknuti niti pogled skrenuti u strahu da ne poremeti savršenstvo kojim smo blaženi…
Zalazak sunca
Predstava dolazi svom kraju, nebo se užarilo i crvenom bojom se bori sa zelenom Unom, tmina polagano preuzima sve skrivene kutke grada, a ljudi otužno žale što predstava završava. Ptice pjevice uz pratnju šumova Une sviraju zadnje note, a uz gromoglasan pljesak i osmjeh ljudi se spremaju svojim kućama. Unska pozornica ostaje prazna do nove predstave…
Post je objavljen 07.06.2007. u 18:09 sati.