Vec danima ljencarim u mirnoj tami jednog ormara, okruzen raznobojnim prijateljima. Neki su manji i slabunjavi a neki i dosta veci i mocniji od mene. Tek ponekad ugledamo zracak svjetlosti kako se kradom uvlaci kroz mali prolaz izmedju vrata i zida. Ali danas je nesto drugacije! Danas je sve rasvjetljeno i slusamo muziku nase vlasnice. Takvo sto nismo dozivjeli jos od ozujka kad smo birani za odmor na Karibima. Ona nas sve redom pregleda i zapitkuje se kojeg da izabere. Ja mislim, nemoj samo mene, bas sam se zgodno udomio ovdje i nisam nigdje mrdnuo od puta za Las Vegas. Znam da nisam donio mnogo srece na tom putu ali ipak postedi me gnjavaze. Bez mnogo razmisljana uhvatise me njene ruke a ja se potajno molim da se predomisli. Pa cuj me, ja sam ti mali crni, bezvrijedan, a ponekad mi ni kopce ne rade kako treba. Ali ne cuje me nego sa sigurnoscu poce da trpa raznorazne stvari. Prvo stavlja neke ostre cipele a njihove stikle mi deru ledja, dodje mi da jauknem. Pa onda sva ta ostala sranja koja moram da trpim ukljucujuci i neseser prepun kojekavih kremica i pudrijera. Mislim se pa hajde dobro bar cu imati ugodan miris. A onda kad je jos tome dodala neke teske knjizurine i pocela da me stisce sa svih strana pokusavajuci da me zatvori. A ja u inat nedam da me zatvori u nadi da ce odustati od mene i zamjeniti me jednim vecim prijateljem iz ormara. Odnio vrag salu i sjede ona na mene, ma kad mi nije sve kosti polomila, i ja se u istom trenu predam. Pustam joj da me zakopca i ostavi sa mojim teretom. Jos kad sam skuzio da idemo za Svedsku, tu mracnu i depresivnu zemlju, uhvatila me takva tuga da sam mogao da cmizdrim kao malo dijete. Ali me vlasnica uvjerava kako ce ovaj put sve biti super jer je ovo bas pravo doba godine za takve posjete i da su im dani dugi za razliku od onog puta kad smo tamo bili zimi. Malo sam se pribrao jer ipak nebi bio stos da sad tu placem i sam sebi kvasim jaknu.
Potom stizemo na zracnu luku i stavlja me na vagu pored osoblja sto udara pecate i lijepi razne identifikacijske naznake. Jao pa zar ce me predati u zlobne ruke neprijatelja? Jos uvijek se nadam da necu biti cekiran ali mi misli prekine jedna zlogrdnica koja me tako iznenadno pokupi i baci na pokretnu traku gdje sam aterirao na trbuh. Pozlilo mi, ali se suzdrzavam od povracanja jer mi trebaju ove kalorije sto sam dozirao za rucak. Samo da to sve svarim bez incidenta i bit ce dobro. Traka me vozi kroz tamne tunelice i dostavi me na svjetlost dana pored ogromnog aviona i u rukama nemilosrdnih utovaraca. Slusam ostale prijatelje u prtljagu kako kukaju na njih jer su ih bacali lijeva, desna bez ikakvog reda i osjecaja. Bacise i mene u mracnu komoru Boeinga 767. Mogao sam se upiskiti od straha. Stavise me bas pored jednog velikog, crvenog komuniste koji se pravi vazan jer je kao najjaci, a ne kuzi da crveni vise nisu u modi. Kao on je mlad i snazan decko koji sve podnosi a mi ostali nemamo sanse pored njega. I sav se nesto sepuri sve dok avion nije poletio pa kad smo svi redom poceli padati jedni na druge nestao je i njegov ponos, nego je pao na ledja a po njemu jos dva manja koja su ga dobro stisla da nije mogao da dise. I onda samo cujem jecaje i tesko disanje sve dok nismo stigli u Stockholm. Radujem se rukama svoje vlasnice, bar je ona njezna. Volio bih joj reci da me vise ne predaje u zle ruke pored njenih zlatnih i briznih dlanova.
Stizemo u luksuzni hotel i tu se vec osjecam bolje jer znam da ce me uskoro rasteretiti ovog tovara u meni. Vadi ona sve to polako i strpljivo, i jos sve stavlja na vjesalice sa dozom ljubavi prema robi koju posjeduje, a ja postajem pomalo i ljubomoran. Zasto ona sve to mora tako brizno da vadi i organizira, zar ne moze sve istresti iz mene odjednom pa da se i ja kao covjek odmorim? Stavlja me na jednu veliku policu na kojoj sam proveo ostatak vremena u Svedskoj. Bar sam se posteno nagledao svjetlosti od 4 ujutro do deset sati nocu. Poceo sam se pitati da li ti Svedjani ikako spavaju ljeti?
Znao sam da ce ta ugodnost kratko da traje i vec je doslo vrijeme kad me ponovno puni kao sarmu. Jos je kupila nekih poklona pa sad i to moram da nosim do tko zna gdje. Pa daj stani malo, zar ne vidis da sam prepun i da cu da puknem od muke? I ponovno maltretiranje gdje mi opet lomi kosti. Stizemo u Arlandu i opet me cekira a ja vec znam sto me sve to ceka pa samo stisnem zube i zatvorim oci. Za boj spreman!
Post je objavljen 07.06.2007. u 15:45 sati.