Marketing
...Ordo equitis nigri...
(u prijevodu s latinskog "Red crnog viteza")
Poglavlje 1.
Zadnje zbogom?
-„Viteže, kuda žuriš?“- pitala sam te u hladno poslijepodne dok sam stajala na kiši i smrzavala se, gledajući te upitno velikim crnim očima. Ti si mi se samo nasmijao i pogledao me svojim plavim očima, onako zvrkasto.
-„Idem na Paklene otoke, curo draga“- odgovorio si mi to ponosno, sjedeći na svom Vrancu dok ti je kiša mazila tvoj crni oklop.
„Pakleni otoci“-mislila sam u sebi
-„A gdje se to nalazi? Daleko od Samobora?“- tužno sam te upitala-„Zašto tamo ideš?“
-„Daleko, mala moja, daleko“- rekao si gledajući u daljinu, sanjarski. Drugo pitanje kao da nisi čuo. Htjela sam te ponovno pitati ali ti me nisi mogao pogledati u oči. U sebi si osjećao bol.
-„No, ne brini“- osmjehnuo si se, pokazujući svoje bijele zube –„Doći ću po tebe i oženiti te“- rekao si to toliko optimistično da sam povjerovala u to. Znali smo da je to laž. Nećeš se vratiti, ja ću doći. Milo sam te gledala, zaboravila sam na sve, jedno sam tebe vidjela i čula. Ti si mi se osmjehnuo i pogledao u mene kao što to nitko drugi nije znao. Gledali smo se na kiši dok nas je magla okruživala. Ti, u teškom crnome oklopu, za kojega je pričvršćen mač, koji se u vašoj obitelji prenosio s koljena na koljeno, uspravno sjediš na Vrancu, crnome kao noć. Stavljaš tešku crnu kacigu na plavu kosu, plavu kao zlato s kojom se voljela igrati među prstima dok ti je glava ležala u mome krilu. U jednoj ruci držiš uzde, a u drugoj štit na kojem je tvoj obiteljski grb, dva zlatna mača stoje ukriženo, na bijeloj boji, simbolu slobode, dok iznad njih je glava lava. Lav, simbol ponosa, mačevi simbol za jaku riječ, neustrašivost. Ja, stojim u seljačkoj odjeći dok mi kiša polako pada na moju kapu, napravljenu od teškog lana koja jedva pokriva moju glavu, skrivajući crne uvojke. Gledam te i pitam se:“Hoćeš li se vratiti?“. A ti, kao da čitaš moje oči kao otvorenu knjigu odgovaraš:
-„Malena, vratit ću se uskoro“- pogladio si me po obrazu svojom mekom rukom, sada teškoj zbog oklopa koji si nosio, koji te prikazivao kao nekoga tko hita u smrt, tko želi ubijati, jednostavno, kao bez duše, kao da si čudovište. Ruka ti je došla do moga uskoga struka. Nagnuo si se prema meni. Morala sam stati na prste, primio si me čvršće. U tvome naručju osjećala sam se sigurno. Tvoje usne približile su se mojima. Zadrhtala sam. Osjetila sam tvoj žar, tvoju strast koju si osjećao prema meni. Još si me jednom poljubio, kratko i pogledao me svojim očima, plavim kao nebo, tako nevine, a ipak toliko hrabre, govorile su-„Čekaj me“. Prošao si palcem preko mojih usana. Zatvorila sam oči i željela da taj trenutak ostane vječan. Kada sam otvorila oči, ugledala sam te spremnog za put. Suze su mi se sakupljale u očima, knedla mi je zapela u grlu.
-„Hej, ne gledaj me tako. Vratit ću se, malena, samo po tebe“- nasmijao si se ali ne iskreno, više za utjehu. Dao si znak konju da krene. U tom trenu mrzila sam tog konja koji ti je bio drag, što te vodi daleko od mene. Koji svaki svojim korakom, pogledom, dahom bio spreman boriti se uz tebe i umrijeti. Mržnja je postala ljubomora. On će biti uz tebe cijelo vrijeme, a ja? Što je sa mnom, viteže moj plave kose? Meni ostaje tvoja riječ, obećanje da ćeš se vratiti. Stojim na kiši i gledam svog viteza koji polako nestaje u magli. Još dugo stojim, sa rukama stavljenim u molitvu, s nadom da ćeš se vratiti po mene. Ali, ti se ne vraćaš. Toneš sve dublje u maglu.
Napomena: ovaj naslov mi je jednom prevela jedna cura s bloga. Ne mogu naći njen blog, ali svejedno joj hvala... 
...kap...
Post je objavljen 04.06.2007. u 22:32 sati.