Posjetiti Tunis, a ne otići do Sahare je kao otići u slastičarnicu, a ne probati kolač ili sladoled. Tako sam posjetio oazu. Vodić tumači kako su oaze vrlo osjetljivi ekosustavi. Palme koje tamo rastu se moraju zalijevati, u njihovoj sjeni rastu druge biljke. Listovi palme se koriste za izradu ograda koje spriječavaju da pijesak prekrije plodno tlo. Nastambe za ljude se grade izvan samih oaza da se ne smanjuje plodna površina. Svi imaju pravo na vodu i pazi se na ravnomjerno natapanje površine. U razmišljanju o ekologiji i osjetljivosti ekosustava izađemo iz oaze. Pijesak, svuda oko nas i oko oaze... gledam ... i smeća. Ne organskog, nego plastike u svim oblicima. Pogled na limenke i ostatke vozila me smiruje jer vrijeme raspada je ipak manje nego plastike. Negdje drugdje to u meni ne bi izazvalo neke emocije, ali nakon priče o ekologiji, u meni buja revolt. Gdje su sada "zeleni"? Ili bi tu trebali biti "žuti", zbog boje pijeska? Gdje su borci za zaštitu prirode? Nema, ljudska svijest seže do razine potrebne za preživljavanje. Surov je to kraj, surovi ljudi, jedini način da se preživi.
Gledam dečka, nekih 12 godina, na uzici drži pustinjsku lisicu. Vuče ju među turiste, lisica se boji. Gura ju u ruke turistima, da se ovi slikaju i da im naplati dinar ili dva. Koga je tu briga za lisicu, za stresove koje proživljava, za uvjete u kojima živi, za postupke klinca koji je ljut jer nije dovoljno zaradio? Nema "zelenih", nema milosti. Bitno je preživjeti. Sit gladnom ne vjeruje.
Post je objavljen 03.06.2007. u 21:00 sati.