U školi molitve sv. Ignacija Lojolskog
piše: Mirko Nikolić
Zadržati u sebi trajno nešto od dječjeg srca i dječje bezazlenosti u kojoj ona iznova idu ocu ili majci moliti što im treba premda su već bili neuspješni u svojim pokušajima, ali vjeruju da će roditelji učiniti ono što je za njihovo dobro.
Nosimo li želju za molitvom ili ne, nije toliko važno. Želja bi nam sigurno bila veći poticaj za molitvu. Ali, možemo je pobuditi, trebamo početi, pristupiti molitvi i to je sve. To je najvažnije.
Neke napomene o razlici između "istočnjačkih meditacija" i kršćanske meditacije
Ljudi našega vremena, vjernici i nevjernici, postaju sve osjetljiviji za duhovnu dimenziju svoga bića. To je tako jasno i nedvosmisleno izrekao jedan mladi Francuz pariškom novinaru negdje u dalekoj Indiji: "Vi ćete shvatiti. Dosta nam je gnjilog društva. Sve za pare, s parama i o parama."
Umorni od reklama i potrošnje, psihički napeti zbog standarda i ritma života, mnogi sa Zapada odlaze na daleki Istok, u Indiju ili Tibet, i traže "gurue" s kojima žele provesti neko vrijeme i naučiti njihove tehnike smirivanja, koncentracije i opuštanja. Ljudima je dosta zaglušujuće buke aviona, tvorničkih hala i prometa po cestama. Željni su tišine, samoće, šutnje i sabranja. Međutim, to nije lako niti jednostavno ostvariti. Zato ne čudi toliki interes za određenim oblicima "meditacija" koje dolaze s Istoka, napose iz Indije i Japana, i nude ljudima tehnike koje bi im trebale pomoći da se smire, saberu i opuste. To su ponude poput "zena" "transcendentalne meditacije" i "yoge" koje dolaze iz hinduizma i budizma.
U poplavi i vrtlogu tih silnih metoda i ponuda našli su se i kršćani. Pitaju se kako se u tome snaći? Mogu li prihvatiti neke od tih tehnika koje bi im mogle pomoći da se saberu i uspostave nutarnji mir? Jesu li one u suprotnosti s kršćanskom vjerom i naukom? Neki se od njih, bez pravih uputa i razmišljanja, nerazborito prepuštaju tom vrtlogu, što nerijetko završava s kobnim posljedicama. Kako se u svemu tome snaći? Željeli bi također svoju molitvu produbiti i naučiti meditirati. Kome se obratiti i gdje naći pomoć? Svaka religija nudi svoju "školu" molitve. Kamo poći i u koju se školu molitve upisati?
Možda su kršćani na Zapadu zanemarili metode koje mogu pomoći njihovoj sabranosti u molitvi. Zbog načina življenja ljudi su općenito postali napeti i nervozni. Živčana napetost najveći je protivnik sabranosti u molitvi. Svi se mi često žalimo i optužujemo zbog rastresenosti i nesabranosti u molitvi. Osjećamo da nam molitva nije ono što bismo željeli da bude. I teško nam je moliti. Zato je danas prisutna velika žeđ i interes za određenim metodama koje pomažu opuštanju, boljem sabranju i većoj koncentraciji. Mnogobrojni učitelji kršćanske molitve poučavali su i usavršavali te metode tako da se može njima, razborito i pod vodstvom iskusnih učitelja kršćanske meditacije, poslužiti. Sigurno je da nam i tijelo pomaže u moliti, da određenim položajem tijela i gospodstvom nad njim utječemo na svoju sabranost. Ali shvaćamo da tehnika i metoda postizanja tog sabranja nije cilj naše molitve. Isto tako, onaj koji se zaputi sam u tu avanturu traganja za nutarnjim mirom, te krene u dubine svoga labirinta i olako se prepusti nekoj od tih "škola", u velikoj je opasnosti da postane zatvorenik samoga sebe i da zapadne u ozbiljne probleme svoga nutarnjeg duhovnog i psihičkog života.
Molitva nije ničiji monopol. Svi ljude mole i svi se imaju pravo moliti pred Bogom na svoj način. Zato svaka religija s pravom njeguje svoju vlastitu "školu" molitve. U toj ponudi kršćanin vjernik se treba snaći, dobro orijentirati i uočiti bitne razlike između ponuda drugih "škola" i kršćanske škole molitve. To znači da kršćaninova molitva nije identična i nije ista kao molitve drugih, nekršćanskih smjerova. Zato odmah na početku u uvodu drugog izdanja ove knjižice želimo istaknuti tu razliku. "Kršćanska molitva je uvijek određena strukturom kršćanske vjere", stoji u pismu Kongregacije za nauk vjere. To znači da u trenutku kršćaninove molitve u njemu treperi Kristova molitva. Isus želi da njegova molitva bude zasađena, ukorijenjena, postojana, živa i ustreptala u srcima njegovih učenika kroz sve vjekove. To je konkretno življenje i ostvarenje novozavjetnih poruka S Pavlove Efežanima: "Krist po vjeri stanuje u vašim srcima!" (3,17), zatim Korinćanima: "Ne prepoznajete li da je Krist u vama?" (2 Kor 6,5), pa Isusovih riječi u Ivanovim spisima: "Vi ste u meni i ja u vama." Konačno, nutarnje iskustvo sv. Pavla trebalo bi biti kršćaninovo iskustvo u molitvi: "Ne živim više ja, nego Krist živi u meni!" (Gal 2, 20).
Kršćanska meditacija, ona koju je prakticirao sv. Ignacije i predao da se dalje prakticira onako kako je prikazao u svojoj knjižici Duhovnih vježbi, nešto je sasvim različito od neosobnih tehnika "istočnjačkih meditacija" koje idu za tim da ostvare puku nutarnju tišinu u čovjeku. Cilj kršćanske meditacije nije nekakvo mrtvilo, pasivnost i neosobno stanje u kojemu se ništa ne događa. Ona je u svojoj biti traganje za Bogom. Kršćanska meditacija je susret sa živim Bogom. Ona je dijalog između kršćanina vjernika i njegova Boga. Ona ne zatvara molitelja u nekakav nutarnji spiritizam, kao što to čine "istočnjačke metode", čineći ga tako posve nesposobnim da se otvori Bogu koji ga nadilazi i koji mu je transcendentan.
Ipak, kršćanin se s pravom pita mogu li mu te tehnike, što dolaze s Istoka, pomoći i biti od koristi u njegovoj molitvi. Spomenuto pismo Kongregacije za nauk vjere potiče istraživanje novih metoda meditacije, ali upozorava da je "prava kršćanska molitva bitan susret dviju sloboda, beskrajne slobode Božje i ograničene čovjekove slobode." U molitvi cijeli čovjek dolazi k Bogu. Svoje tijelo prije molitve ne može ostaviti negdje u "predsoblju" ili ga zanemariti za vrijeme molitve. Treba zauzeti onaj položaj tijela koji će mu pomoći da se doista može mirno i sabrano moliti. Normalno je, dakle, i poželjno da kršćani, barem oni čiji su uvjeti života napeti i stresni, prakticiraju metode koje potiču nutarnju tišinu i fizičko opuštanje. Te su metode brojne i različite. Međutim, i tu je potreban oprez i razboritost. Te određene psihološke tehnike pounutrašnjenja ne idu samo za tim da se fizički opustimo i duhovno relaksiramo. One su prije svega zato da se uz njihovu pomoć prispije jednoj dubokoj interiorizaciji, dubokom pounutrašnjenju. Ta interiorizacija nije bez velike opasnosti. Onaj, koji se u tome vježba u opasnosti je da se iznutra izolira, da postane neosjetljiv i nepažljiv na vanjski svijet i na svoj nutarnji svijet slika, misli i osjećaja. On je u velikoj opasnosti da se isprazni od svake želje. U krajnjoj liniji to je rušenje i dokidanje sebe i svoga "ja" samim sobom. Očito je da se takva interiorizacija i tehnika protivi molitvi i meditaciji, onoj o kojoj mi želimo govoriti u ovoj knjižici. U kršćanskoj meditaciji vjernik molitelj se ne zatvara u sebe nego je potaknut i pozvan da svu pažnju svoga srca usmjerava na Boga i da produbljuje odnos Ja Ti s Njime u potpunoj slobodi. "Čak i kad je sam i skriven od drugih, kršćanin je svjestan da po Duhu Svetom uvijek moli u jedinstvu s Kristom i zajedno sa svim svecima za dobrobit Crkve", piše kardinal J. Ratzinger u pismu u kojemu ističe neke aspekte kršćanske meditacije.
Traženje "duboke interiorizacije" je opasno i za one koji su uznapredovali u kršćanskoj molitvi i meditaciji zato što to vrlo brzo postaje opsesija, nešto što čovjeka očara i zavede, nešto što postaje njegovo "opsjednuće". Kao da time izlazi na strminu na kojoj klizi prema dubljoj i dubljoj interiorizaciji što je protivno pokretu i elanu koji treba pratiti, nositi, poticati i usmjeravati kršćanina prema Bogu, pokretu u kojemu treba biti pažljiv na Božju prisutnost i koji ga treba usmjeravati prema Bogu. Taj pokret, dinamizam i elan već je primio na krštenju i treba ga molitvom širiti. Molitva ga trajno propituje o tome što je učinio od svoga sakramenta krštenja.
I u kršćanskoj molitvi vjernik doživljava dubinu svoga bića i svjestan je svoga "ja". Ali je nadasve svjestan i vjeruje da je Bog dublji i viši od njega. To je sv. Augustin snažno doživljavao i nenadmašno izrekao u svojim Ispovijestima: "Bog je dublji nego najunutrašnjije u meni i viši nego najuzvišenije u meni."
U kršćanskoj meditaciji molitelj se pridružuje molitvi koja se već u njemu nalazi. Radi se samo o tome da pomogne kako bi se u njemu molitva uzdigla. Zato novozavjetni spisi neumorno ističu važnost molitve u Duhu: kršćani se trebaju moliti u Duhu Svetome, svaka njihova molitva i prošnja u svakoj prigodi treba biti u Duhu Svetome, sam Duh se u njima zauzima neizrecivim uzdisajima...
Kako kršćanin može pomoći Kristovoj molitvi i molitvi Duha Svetoga u svome srcu? U čemu se sastoji njegova suradnja u molitvi? Najprije, radi se o spremnosti da je prihvati kao plemenito sjeme. Svjestan je da je to sjeme u šipražju i trnju njegove nutrine koju treba krčiti da bi ono moglo bolje rasti. To je zadatak cijeloga života.
Kristova molitva treba hranu i stoga je vjernik mora hraniti i podržavati. To čini kad se hrani i napaja na Božjoj Riječi. U tome mu pomaže duhovna lektira Božje Riječi koja je hrana i izvor kršćanske meditacije i molitve. Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji o "Božanskoj objavi" (25) jasno ističe: "Čitanje Svetoga pisma treba pratiti molitvu: da ono postane razgovor između Boga i čovjeka. Jer, 'Njemu govorimo kad molimo, Njega slušamo kad čitamo božanske poruke', kaže sv. Ambrozije." A sv. Jeronim je bio još izravniji: "Ne poznavati Pisma to znači ne poznavati Krista". Kristova se molitva u meni treba hraniti i napajati na Božjoj Riječi, na sakramentima i na mnoštvu drugih izvora kojima obiluje Crkva.
Kristovoj molitvi treba dati svoje srce. Kao što stoji u knjizi Izreka: "Dijete moje, daj mi svoje srce" tako i Krist nama kaže: daj mi svoje srce, daj mi svoj razum, svoje tijelo, cijelo svoje biće! Sve što je u tebi sposobno je i pogodno da postane molitva, sve to Ja želim usvojiti i asimilirati u svoju molitvu.
Još nešto ne smijemo nikada zaboraviti u svojoj molitvi: kršćanska molitva nije najprije čovjekovo djelo, nego je ona Kristovo djelo, Kristova molitva u čovjeku. U tome je njezina posebnost i specifičnost. Ići moliti i meditirati znači ići u susret Kristu. Privilegirano mjesto tog susreta jest Evanđelje. Kad meditiramo nad stranicama Evanđelja i Svetoga Pisma općenito, onda smo sigurni da smo na pravom izvoru svoje molitve.
Na kraju, želimo još jednom istaknuti bitnu razliku između "istočnjačkih meditacija" i kršćanske meditacije. Razlika je u njihovu izvoru i uviru, njihovu startu i njihovu cilju. Razlika je i u načinu njihova odvijanja i postupka. U svemu. Istočnjačke "meditacije" žele čovjeka smiriti i umiriti. Uz njihovu pomoć čovjek želi postići tišinu i nutarnju prazninu, jedan svojevrsni oblik "nirvane" u kojoj se ništa ne događa. To nije cilj kršćanske meditacije. U kršćanskoj meditaciji događa se susret između čovjeka i Boga. To je susret dviju osoba i dviju sloboda. Čovjekova osoba i sloboda ne nestaju u Božjoj osobi i slobodi. U kršćanskoj molitvi i meditaciji uočavamo Božje djelovanje u sebi i svoje djelovanje u Njemu.
Recimo još ovo s obzirom na "azijatske meditacije" i kršćansku meditaciju. Kad se kaže "istočnjačka meditacija", onda to nema ništa zajedničkog s kršćanskom meditacijom. Kao kršćani i katolici to uvijek trebamo imati na umu pogotovo kada se nađemo pred izazovom ponuda koje dolaze iz Azije i nude nam "meditaciju". Kršćanska se meditacije ne svodi na tehniku kao što je to u "istočnjačkim meditacijama". Prava kršćanska molitva je uvijek dar, Božji dar, kojega kršćanin vjernik spremno prihvaća i ponizno na njemu zahvaljuje.
U "istočnjačkoj meditaciji" važna je određena tehnika i askeza kojoj je sve podređeno i koja želi čovjeka sabrati i smiriti u nutarnjoj praznini, u kojoj se ništa ne događa. Ako to postigne, onda je zadovoljan i svoju "meditaciju" vrednuje kao dobru i uspješnu. Ako ne postigne, onda je nezadovoljan i "meditacija" nije uspjela. Kršćanska se meditacija i molitva tako ne vrednuju. I u njoj se isto tako čovjek sabire i smiruje, ali ga ona nadasve potiče da bude zauzet i aktivan u služenju svojim bližnjima. Veliki molitelji uvijek su bili i veliki djelatnici. U molitvi su dobivali nadahnuća i snagu za djelovanje, a rad i zauzetost za druge usmjeravali su ih prema molitvi. Upravo zato je važna vjernost i ustrajnost u molitvi. Kršćanin ostaje u svojoj molitvi do kraja vremena koje je odredio i onda kad osobno ne osjeća uspjeh u moliti i kad bi u tom trenutku najradije nešto drugo radio, jer zna da Bog jedini ispravno prosuđuje njegovu molitvu. Ustrajnost u takvim trenucima u molitvi znak je njegove vjernosti Bogu. Molitvu doživljava kao Božji poziv. Bog ga poziva i zove na molitvu, a kvaliteta njegove molitve ovisi o mjeri u kojoj prihvaća Božji poziv i koliko se učini prikladnim za njega.
Kako i koliko molimo, takvi smo kršćani i vjernici. Ova nas knjižica želi potaknuti na molitvu i pomoći nam u molitvi. Zato smo joj i dali naslov: "Moliti S ali kako?" Nije upitno trebamo li moliti ili ne. Pitanje je: ali kako? I ova knjižica želi pomoći odgovoriti na to pitanje!
Na spomendan sv. Klaudija La Colombiera, Osijek, 15. veljače 2001.
Uvod
Ima li o molitvi još nešto "nova pod suncem" što bi se moglo reći, a da već nije rečeno? Vrijedi li i ovdje Propovjednikov pripjev: "Ništa nova pod suncem".
Dovoljno je pogledati obilje literature koja je napisana o molitvi pa da možda prebrzo zaključimo kako je o molitvi sve rečeno, da je to omiljena tema pisaca duhovnog profila, nešto o čemu se može lako pisati i svašta napisati, pa se pisci olako laćaju pera i pisanja.
Pisati i govoriti o molitvi nije jednostavno i lakoća pisanja nije razlog što je puno napisano o toj temi. Molitva je prijeka potreba, kruh svagdanji i zato se o njoj tako često piše i govori i potrebno je trajno o njoj pisati, pozivati ljude na molitvu, učiti ih moliti, a napose svakoj novoj mladoj generaciji o molitvi treba govoriti i učiti je kako treba moliti.
To je potrebno jer molitvom stvaramo nutarnje ozračje u kojemu se čovjek susreće s Bogom. Molitvom izgrađujemo duhovnu kralježnicu koja nam pomaže da se ne savijamo poput trske pod svakim dahom svijeta, nego da zauzimamo stavove prema svijetu i da ih se ne bojimo javno očitovati. Molitva nam pomaže da oblikujemo svoj svjetonazor i pomaže nam da se opiremo slici svijeta koja se želi utisnuti u naš život i tako nas oblikovati na svoj način.
Različiti su pristupi molitvi i različiti su oblici molitve. Govorimo o školama, putevima, duhovnostima iz kojih izlazi molitva ili koje molitva oblikuje. Svaki red u Crkvi, svaka Družba, ili Kongregacija njeguje svoj stil. Koliko ima redova u Crkvi toliko je i stilova molitve. Ponude su različite i dobro je da ih ima. Svatko može izabrati po svom ukusu, svojim potrebama i željama. Pronaći svoj stil, naći svoj ulaz u molitvu, to je najvažnije, jer u Očevoj kući ima mnogo stanova, a svijet molitve ima mnoštvo ulaza. Zato su svi priručnici samo pomoć za to.
Ne želimo ni mi ovdje biti toliko originalni koliko jednostavni i jasni u duhu ovog izričaja: Ono što često čini novima stare ideje, jest da ih se uzme ozbiljno.
Osjećamo kako nam život bez molitve brzo postaje neljudski. Isto tako naša nastojanja u molitvi brzo malakšu, nailaze na poteškoće i lako se obeshrabrimo. Treba nam podrška, savjet, pomoć. Pitamo se da li ispravno molimo i kako svoju molitvu vrednovati? Koliko dugo moliti i što je s našom gorljivošću i hladnoćom dok molimo? To su neka od pitanja koja nam se nameću i ovim želimo barem donekle u tome pomoći.
Na kraju, to je i cilj ove knjige, želimo ukazati na jednu od ponuda koja nam želi pomoći da pronađemo i oblikujemo svoj osobni stil u molitvi, ponudu iz isusovačke duhovnosti koju je utemeljio sv. Ignacije Lojolski. Želimo ukazati na put kojim je on išao i na kojem je susreo Boga i imao iskustvo Boga. Nije napisao nikakav traktat o duhovnosti, još manje kakvu studiju o molitvi. Napisao je knjižicu o duhovnim vježbama kojom želi reći da je to njegovo iskustvo Boga i da ga svatko može imati ako odluči obaviti duhovne vježbe onako kako on predlaže da ih se obavi.
Duhovne vježbe su njegovo posebno iskustvo molitve i u njima nam nudi različite metode za molitvu. Njegov se život odlikovao time što je uvijek imao Boga pred očima te u svemu tražio i nalazio volju Božju. Možda je stoga i trajno bio u molitvi iako je bio čovjek neobično aktivan. Tajna svetosti i svetaca je u tome što su uspjeli spojiti molitvu i rad, akciju i kontemplaciju. Sv. Ignacije je bio contemplativus in actione, kontemplativan u djelovanju.
Ovdje ćemo ponuditi neke od načina na koje je on molio i koji nam mogu pomoći u molitvi i pronalaženju svog osobnog puta što je za nas najvažnije. Stoga ćemo govoriti o meditaciji i kontemplaciji te o trima načinima moljenja o kojima sv. Ignacije govori u svojoj knjižici duhovnih vježbi. Nakon uputa o meditaciji, kontemplaciji i o trima načinima moljenja pokazat ćemo kako to konkretno ostvariti i provoditi u životu.
Najprije želimo progovoriti o nekim uvjetima koje treba ostvariti da bi naša molitva bila plodna. Ne zaboravimo, molitva je dar, ali i mi sa svoje strane trebamo učiniti sve što o nama ovisi da taj dar možemo prihvatiti. Stoga ostajemo trajno učenici koji mole: Gospodine, nauči nas moliti!
Na blagdan sv. Stanislava Kostke, Split, 13. studenog 1996.
Preduvjeti za molitvu
Da bismo molili i ustrajali u molitvi, potrebno je osigurati barem osnovne uvjete za molitvu. Mi obično utrčimo u molitvu koju počinjemo znakom križa i mislimo da smo time i spremni za susret s Bogom. Tu smo i najveći formalisti. Kad imamo priliku moliti malo duže, barem pola sata, potrebno je doista obratiti pažnju na neke uvjete koji nam mogu pomoći da nam molitva bude doista razgovor s Bogom.
Nikad ne smijemo zaboraviti da je molitva dar i dužnost. Dar, jer pristupamo Bogu svjesni da On može dati i uzeti. Mi smo s otvorenim rukama pred Njim. On daje da molitvu doživimo kao radosni susret s Njim ili kao mučno hrvanje i bolno propinjanje da nešto učinimo i doživimo. Dužnost, jer treba biti prisutna u našem danu i onda kad nam se ne da moliti, kad nismo "raspoloženi" za molitvu. Ne možemo imati ovakav stav prema molitvi: kad smo raspoloženi i kad nam se moli, ostat ćemo u molitvi i nekoliko sati, a kad nam se ne moli i kad nismo raspoloženi za molitvu, onda uopće nećemo ni moliti.
Uspjeh molitve ne mjerimo po nutarnjem raspoloženju: ako smo mogli moliti i doživjeli utjehu, onda je molitva bila dobra. Naprotiv, ako smo se borili, ako nije išlo onako kako smo mi mislili da je trebalo ići, onda molitva nije bila dobra. To nije ispravan stav. Ako tako vrednujemo molitvu i ako očekujemo da nam u molitvi bude uvijek samo ugodno, onda nećemo svaki dan moliti, jer je nemoguće da trajno u molitvi doživljavamo radost i utjehu. Kvalitet molitve nije u njezinoj dužini, niti u njezinoj gorljivosti, nego u činjenici da smo u povezanosti s onim kome možemo reći "Oče naš" ili "Oče moj".
Potrebno je shvatiti kako je važno i vrijedno da Bogu darujemo u molitvi vrijeme koje smo za to odredili, a On će dati utjehu ili dopustiti da to vrijeme doživimo i proživimo kao teško i mučno hrvanje s Njim i sa samima sobom. Kao što znamo prihvatiti iz njegove ruke ono što je lijepo i ugodno, tako trebamo znati prihvatiti i ono što je bolno i teško. I kao što u ushitu i utjehi vrijeme molitve brzo prolazi, tako u tjeskobi i suši sporo odmiče i u napasti smo da dignemo ruke od svega i idemo nešto "pametnije" raditi. U takvim trenucima suše trebamo izdržati i ostati vjerni vremenu koje smo odredili za molitvu.
Molitva počinje iz naše trenutačne, aktualne situacije. Takvi smo kakvi jesmo, ni bolji ni gori. Ne dolazimo kakvi smo jučer bili ili kakvi ćemo možda sutra biti. Dolazimo s onim što imamo, s onim što nosimo u sebi. To su naše radosti i naše žalosti, nade i razočaranja, boli i brige. Sve ono što proživljavamo, eto s tim smo pred Gospodinom. Na pragu, pred Njegovim vratima stojimo i kucamo, ponizna srca i s prosjačkim rukama.
Dolazimo mu kao prijatelj prijatelju. To je važno. To ne smijemo zaboraviti. Ako ne dolazimo Bogu sa sviješću da nam je prijatelj i da nas s ljubavlju gleda, onda se varamo o Njemu, onda ga krivo poimamo. On nam je prijatelj. Gleda nas s nježnošću i povjerenjem. Znamo što nam znači prijatelj u životu. Eto, takav je naš Bog, takav je naš Gospodin.
Da bi taj susret bio dostojan Boga i mene, trebam se potruditi da sa svoje strane učinim sve što o meni ovisi, da pronađem uvjete koji će mi omogućiti taj susret i pomoći da pronalazim svoj osobni hod i svoj način molitve. Koji su to uvjeti koje trebam ostvariti prilikom molitve? Spomenut ćemo neke od njih, možda one najvažnije, da bismo mogli sa svoje strane učiniti sve što o nama ovisi za molitvu.
Mjesto
Mi obično molimo u crkvi, kapelici ili nekom prostoru koji smo uredili za meditaciju i molitvu. Osjećamo kako se tu možemo bolje sabrati i snažnije doživjeti Božju prisutnost. Povlačimo se na samotno mjesto, daleko od buke i pogleda drugih. Želimo biti oči u oči s Gospodinom i govoriti mu od srca k srcu. To je potrebno i dobro je ako to činimo.
No, ne možemo uvijek doći do crkve, kapelice nam nisu blizu i nemamo lako pristupa do zajedničkih molitvenih prostora. Potrebno je stoga u svojoj kući, svom stanu, svojoj sobi napraviti prostor, naći kut koji ću doživljavati kao sveto tlo pred kojim izuvam svoju obuću (Usp. Izl 3, 5) kad želim na njega stupiti. Može tu biti kakav obični prostirač, mali sag, prostirka, klupica ili klecalo, raspelo ili kakva druga slika ili znak koji će me na to podsjećati.
U knjižici Duhovne vježbe sv. Ignacije upozorava onoga koji ih obavlja da prije svake meditacije ovako postupi: Jedan ili dva koraka od mjesta gdje ću promatrati ili razmišljati zastat ću toliko koliko bih izmolio Oče naš, upraviti duh prema gore i zabavljen mišlju kako me Bog i naš Gospodin motri morat ću izvršiti čin poštovanja ili poniznosti. (DV 75)
Tako se pristupa molitvi. Trebam posvijestiti da sam u Božjoj prisutnost i da me Bog promatra i da je mjesto na kojem se molim u tom trenutku povlašteni prostor za susret s Bogom.
Mi možemo svuda moliti, ali ne idemo svagdje moliti. Može to biti na tržnici, u tramvaju, autobusu, u gradskoj gužvi, u šetnji. Priznat ćemo da to ipak nisu mjesta na koja idemo redovito moliti. Zato je potrebno pronaći mjesto koje je prikladno, svoje "sveto tlo" pred kojim ću izuti ne samo obuću sa svojih nogu, nego skinuti masku privida, oholosti te iskoraknuti iz svega onoga što me okružuje da bih mogao iz jedne druge perspektive gledati svoj život, svijet oko sebe i moliti.
Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. (Mt 6, 6)
Vrijeme
Nemam vremena! Prezauzet sam! To su refreni koji ne prestaju silaziti s naših usana. Zbilja, tko ima vremena, neka digne ruku! U trajnoj smo hitnji. Uvijek se žurimo, a opet tako često kasnimo. I ritam se pojačava. Kao da smo u nekom nemilom žrvnju koji nas vrti i melje i osjećamo se nemoćnima da iz njega izađemo.
Rokovnici su nam prepuni ugovorenih susreta, dani preopterećeni preuzetim obvezama. Trčimo s jednog susreta na drugi, a pri kraju jedne obveze ili posla već mislimo na drugi. Događaji nas guraju, potrebe se umnažaju i tako postajemo robovi jurnjave, nervozni i nesposobni da se smirimo i da molimo. Nervoza, živčana napetost i nestrpljivost su najveći protivnici molitve.
Utrka s vremenom, žurba i brzina postale su norme našeg života. Vrijeme se vrednuje poput novca, nešto što se gubi ili dobiva. Gubimo ga i prisvajamo, želimo ga učiniti svojim vlasništvom i u tome je najveći problem. Zaboravljamo da je i vrijeme dar i kao dar ga trebamo prihvatiti. Propovjednik mirno i mudro veli: Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja... vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. (Prop 3, 1) U istome duhu možemo dodati: vrijeme rada i molitve, vrijeme akcije i vrijeme kontemplacije.
Unatoč svim naporima i nastojanjima tko to od nas može produžiti život za jedan lakat ili za koju sekundu?
Sv. Franjo Saleški upozorava nas da je žurba i naglost majka svih poroka jer ona poput Kronosa guta svoju djecu. Kao da se bojimo mira i tišine. Znati stati, zaustaviti se i slušati svoju nutrinu značajka je mudrih ljudi.
Trebamo uočiti svoj bioritam i u njemu pronaći kvalitetno vrijeme u kojem ćemo se moći moliti. Da li će to biti jutro ili večer, po danu ili u noći, svejedno je. Važno je da je to vrijeme koje mi najviše odgovara za molitvu. Ne bismo smjeli Gospodinu ostaviti ostatke ostataka svoga vremena, nekakav vremenski škart. Kad smo možda već umorni, pospani i onda želimo nešto na brzinu izmoliti i tako obaviti neku dužnost i umiriti savjest. Bogu trebamo dati prvine svoga vremena, najkvalitetniji dio svoga vremena u danu, a ne tek ono što nam ostane.
Dati svoje vrijeme Bogu znači prepustiti mu dio svoga bića, samoga sebe, odričući se svoga prava na posjedovanje. To znači pustiti Bogu da u nama učini ono što nikad nikakvo vrijeme ne bi moglo učiniti.
Dobro je, po mogućnosti, unaprijed odrediti koliko ću vremena moliti. To neće biti uvijek moguće, ali ako se želimo disciplinirati u svojoj molitvi, to je neophodno potrebno učiniti. I onda se držati tog određenog vremena.
No, koliko bi vremenski trebala trajati molitva? Tko to može reći? Ili, da li je potrebno na to odgovarati? Taj se problem pojavio i u vrijeme sv. Ignacija Lojolskog. Dvojica su isusovaca inzistirali da dobiju dozvolu od svog poglavara te odu u pustinju gdje bi se kroz sedam godina potpuno posvetili molitvi jer su smatrali da se ne mole dovoljno. Sv. Ignacije je odgovorio na zahtjev te dvojice isusovaca koji su još k tome govorili da molitva koja ne bi trajala duže od jednog ili dva sata nije prava molitva. Radi se o poznatoj instrukciji u kojoj sv. Ignacije odgovara sa sedam argumenata. U petom kaže ovo:
Ako je molitva molba Bogu za ono što priliči i ako je još općenitije rekavši pobožan i ponizan pokret koji uzdiže k Bogu, što se može učiniti za manje od dva sata, pače za manje od pola sata, kako se može zanijekati ime prave molitve onim (molitvama) koje ne prelaze sat ili dva? (Citirano prema "Vie consacree", br. 6, str. 329.-330., Namur, 1981.)
U potpunosti se možemo složiti sa svecem iz Lojole i cijelom crkvenom tradicijom koja kaže da je za molitvu bitan nutarnji stav osobe koja moli. Koja će to biti metoda, koliko će molitva vremenski trajati, nije važno. Osoba koja je razborita i poučljiva Božjem Duhu znat će odabrati i odrediti i jedno i drugo.
Tijelo
Može nam se nametnuti pitanje: pa kakve veze ima tijelo s molitvom? Nije li molitva stvar našeg duha, srca, uma, volje, sve samih duhovnih dimenzija naše osobnosti? Zašto onda tu treba o tijelu govoriti? Tu i počima problem. Zanemarili smo svoje tijelo u molitvi, pače zapostavili ga i zato imamo toliko problema s molitvom.
Mi nismo duša plus tijelo ili samo duša ili samo tijelo, nego smo jedinstvena osoba čije se dvije dimenzije S duhovna i tjelesna međusobno prožimaju. Dolazimo Bogu u molitvi sa svim onim što jesmo i što imamo. Ne možemo moliti i zanemariti svoje tijelo, ostaviti ga negdje poput ogrtača na vješalici u predsoblju prostorije u koju idemo moliti. I jer ne znamo kako tijelo uključiti u molitvu, ono nam često puta predstavlja smetnju u molitvi. Uz malo truda i nastojanja može nam biti velika pomoć u molitvi. Shvatit ćemo kako i svojim tijelom možemo itekako moliti.
Kad molimo kao zajednica, naši su se stavovi, naši položaji tijela "standardizirali" i sveli uglavnom na tri stava: sjedeći, stojeći i klečeći. Koji put pojedini se usude raširiti ruke kad mole Oče naš. I to je sve.
Međutim, kad smo sami, mogli bismo i trebali bismo više uključiti svoje tijelo u molitvu i svojim tijelom moliti. Od njega možemo napraviti riječ koju nije potrebno izgovarati jer dovoljno jasno govori svojim izražajem. Koliko se samo gestama služimo u običnom govoru, kojim sve pokretima pratimo izgovorenu riječ ili je ne trebamo ni izreći jer naša gesta dovoljno rječito govori.
Tijelo izražava ono što osjećamo i nosimo u svojoj nutrini. Drukčiji smo kad se veselimo, a drukčiji kad smo tužni. Kad idemo nešto moliti, nećemo se ponašati kao kad idemo nekome zahvaliti. Kad pristupamo molitvi, onda to činimo iz one situacije u kojoj se nalazimo, iz onog trenutka što u sebi proživljavamo. To ne smijemo zanemariti. Inače, postat ćemo nestvarni i umjetni.
Zato nam tijelo ne smije biti zapreka nego pomoć u našoj molitvi. Nije, stoga, potrebno ići na Daleki istok i tražiti kod gurua i drugih učitelja savjet i pomoć ili pohađati istočnjačke tečajeve koji bi nas naučili kako osjetiti svoje tijelo, kako se opustiti i smiriti i tako što bolje svoje tijelo iskoristiti u molitvi. Sve te tehnike imaju drugi cilj. Mi ne želimo postići nirvanu, izgubiti se u nekom miru i ništavilu gdje se ništa ne događa. Ukoliko nam različite tehnike pomažu, treba ih iskorisiti. Ako nas ne pripremaju na molitvu, onda ih ne možemo promatrati kao dio našeg molitvenog izražaja, nego kao tehnike kojima se želi nešto drugo postići što nama nije cilj kad idemo moliti.
Dovoljno je koji trenutak zastati, smiriti se, osjetiti svoju nutrinu, pa da shvatimo koji ćemo položaj tijela u svojoj molitvi zauzeti.
U dodacima svoje knjižice Duhovne vježbe sv. Ignacije upozorava onoga koji ih obavlja kako će postupiti da dobro obavi molitvu (vježbu) i tako lakše nađe ono što želi:
Moram započeti svoje promatranje sad klečeći na koljenima, sad ležeći prostrt, sad nauznak, sad sjedećke, sad stojećke, idući uvijek za tim da nađem što želim. Ali pazimo na dvoje: prvo, nađem li ono što tražim klečeći, neću zauzimati drugi položaj da bih to ispitao, nađem li ležeći, isto tako itd.; drugo, nađem li u jednoj točki ono što želim, mirno ću se tu zaustaviti, ne hiteći tjeskobno dalje, sve dok ne udovoljim srcu. (DV br. 76)
Svejedno je, dakle, koji će biti položaj moga tijela, ali je jako važno da taj položaj bude odraz mog duhovnog raspoloženja s kojim stupam u molitvu. Taj stav izražava dio moje intime.
Molitva u samoći daje nam priliku i dopušta da kroz tjelesni izražaj iznesemo ono što nosimo u srcu: molbu, prikazanje, zahvalnost, tjeskobu, radost, itd.
Psalmi obiluju takvim prizorima kad govore o uzdignutim rukama u večernjem prinosu, o prostrtosti u klanjaju, ili kajanju, o licima koja su zaplakana ili radosna pred Gospodinom, o klicanju i plesu...
Ako pokušamo to ostvariti u tišini i samoći svog molitvenog prostora, bit ćemo iznenađeni kako nam te geste ukazuju na nesvjesne zapreke i skrivene paralize koje u sebi nosimo, ali isto tako koliko nam pomažu da pronađemo osobni put u molitvi koja nas u tišini povezuje s Bogom.
Šutnja
Šutnja ne znači samo odsutnost govora. Možemo šutjeti, a da nam u nutrini duha bude kao na tržnici. Isto tako možemo biti na tržnici, a da u nutrini ostvarimo tišinu i šutnju duha.
Boga susrećemo u tišini, u šutnji koja još više pojačava našu samoću i čini nas sposobnijima za susret s Bogom. Poznat nam je susret proroka Ilije s Bogom na brdu Horebu. Glas reče Iliji: Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi. Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe, i stade na ulazu u pećinu. (1Kr 19, 11-13)
Oci iz pustinje imaju izvanredno iskustvo šutnje i tišine. Zgoda iz života opata Arsenija, koji je pripadao gotovo prvoj generaciji otaca iz pustinje, svjedoči nam o važnosti šutnje u našem životu. Bio je najprije odgojitelj na carskom dvoru u Rimu. Dok je bio na dvoru imao je pred sobom karijeru jer je odgajao careve sinove. Budući da je bio pobožan, znao se ovako moliti: Gospodine, vodi me na takav način da se spasim. Jednom zgodom za vrijeme molitve čuo je glas koji mu je rekao: Zašuti! To znači ostvari tišinu i šutnju u svojoj nutrini i naučit ćeš što ti je činiti.
Malo nas toga danas u svijetu potiče na šutnju i tišinu. Naprotiv, sve je usmjereno na to da nam privuče pažnju i da zaplijeni našu pozornost. Moramo se upravo boriti za trenutke šutnje i mira. Svijet je preplavljen slikama koje napajaju naše oči, pun je riječi i govora koji ispunjaju naše uši.
Preplavljeni smo pravom bujicom riječi. Nalazimo ih svugdje oko sebe: na panoima, reklamnim pločama, ekranima i vrpcama. Svud oko nas vrvi od ispisanih riječi koje svjetlucaju i privlače našu pažnju. Okruženi smo televizijskim i radio aparatima. Hodamo s vokmenima na ušima, svuda pljušte riječi i nije čudo da im više ne vjerujemo, da lako gazimo zadane riječi. Naše je vrijeme vrijeme inflacije riječi. Nije čudo što su nam riječi često puta mjed što ječi i cimbal što zveči.
Upravo zbog toga je riječ izgubila svoj smisao i značenje. Lako je izričemo ne misleći pritom na njezino stvarno značenje. Stoga toliko nesporazuma i manjka prave komunikacije. Sve dok budemo živjeli u inflaciji riječi, doživljavat ćemo devalvaciju misli. Sve dok nam riječi ne budu izlazile iz duboke šutnje, one neće ukazivati na pravi smisao. Samo iz istinske šutnje mogu izlaziti prave i smislene rječi. I sama Utjelovljena Božja Riječ je izišla iz vječne šutnje i zato je njezin govor bio tako plodan.
Moramo se znati zaustaviti, dati prostora Bogu i miru. Jedino s Bogom i u miru možemo popraviti tkivo svoje duše. Zato je potrebno zašutjeti, stvoriti u nutrini ozračje u kojem se može roditi prava riječ. Sva su se velika djela rodila u šutnji i tišini. Tako će nas šutnja naučiti govoriti i moliti.
Srce
Često puta čujemo da je srce pravo mjesto za molitvu i da molitva treba sići iz glave u naše srce. Iz srca treba molitva izlaziti.
Kad kažemo srce, onda time želimo reći cijeli čovjek, ili srce u biblijskom smislu. Molitva tako zahvaća cijelog čovjeka i cijeli čovjek moli kad je u molitvi. Srce je simbol najljepšeg i najdragocjenijeg što čovjek ima u sebi. Stoga u običnom govoru znamo reći da nas je nešto "uhvatilo za srce", a to znači da nas se dojmilo u našem dubokom središtu.
Srce je simbol života, ljubavi, svega plemenitog i lijepog što čovjek posjeduje. Simbol je i Božje ljubavi prema svijetu i čovjeku.
Izabrani Božji narod je u tijeku svoje povijesti kroz nevjernost i odanost Bogu spoznavao da Bog ima osjetljivo srce prema njemu, srce koje je ranjivo na odbijanje i prezir, srce koje je milosrdno i vjerno unatoč nevjernosti naroda. Unatoč svemu Božje srce ostaje vjerno jer ne može sebe zanijekati.
Konačno, Božja ljubav se u potpunosti očitovala na križu u Isusovu probodenom srcu iz kojeg su potekle zadnje kapi krvi i vode. Tu se do kraja pokazao i razotkrio ritam Božjeg srca, ritam bezmjerne ljubavi. Stoga ne čudi da pobožnost Srcu Isusovu želi istaknuti tu ljubav koja se trajno nudi i dariva.
I čovjek ima srce. Slika je Božja. Može ljubiti i voljeti, osjećati i trpjeti, imati sućuti i milosrđa. U svojoj najvećoj zapovijedi Bog traži od njega da Ga ljubi svim srcem svojim. Bog jedino gleda što se događa u čovekovoj nutrini koju simbolizira srce. Tako poučava proroka Samuela prilikom Davidova izbora i pomazanja: Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas... Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu. (1Sam 16, 7)
Mi molimo cjelinom svoga bića. Ne samo pamćenjem, ne samo razumom, ne samo osjećajima, ne samo voljom. Sve je to uključeno. Sve to spada u čovjekovu intimnost, u prostor srca. Sve to sačinjava nutarnjeg čovjeka o kojem sv. Pavao piše Efežanima. U nutrini se ostvaruje susret između Boga i čovjeka.
S pravom, stoga, kažemo da se srcem moli. Mi uglavnom živimo na površini, na rubu svoga bića. Zato nam srce ostaje skriveno, zaspalo i ne znamo kako bismo sišli u te dubine i pokrenuli bogatstvo koje se u njima skriva. I jer nas više zanima ono što možemo vidjeti, čuti, dodirnuti ili površinski doživjeti, zanemarili smo tu nutarnju dimenziju našega života.
Isus često upozorava svoje slušače da im je srce zatvoreno, tvrdo, sklerotično. Ritam takvog srca je ritam svijeta, ritam izokrenute ljestvice kratkotrajnih vrijednosti koje zatrpavaju srce i prekrivaju mu obzore istinskih vrijednosti.
Moliti srcem znači pronaći njegov put, put srca, a to znači uspostaviti kontakt s Božjim srcem kako bi i naše srce zakucalo u ritmu Božjega srca i Božje ljubavi. To znači isto tako usvajati iskustvo sv. Terezije Avilske koja je rekla: Nije važnost u tome da puno mislimo nego da puno ljubimo. Tako nam molitva i vrijeme koje joj dajemo postaju ljubav.
Moliti srcem znači stati na "sveto tlo", ostvariti nutarnju šutnju, povući se iz vanjske buke. To znači sagnuti glavu i usmjeriti je prema srcu, udaljiti se od misli što nas uznemiruju i odvlače od susreta s Bogom. To znači usmjeriti svoj nutarnji pogled prema središtu, prema srcu i osluškivati njegov ritam s kojim se onda molitva usklađuje.
Tu nas Bog čeka u tajnosti i tišini, povrh naših umovanja, nemira i zabrinutosti. Put koji trebamo prijeći da to ostvarimo može nam se činiti dug, težak i gotovo nemoguć. Čini nam se da ne možemo ući u to zatvoreno srce, nego ostajemo vani, nemoćni i očajni.
Katkad smo možda i ljuti i htjeli bismo nasilno ući, provaliti kroz ta vrata jer naslućujemo da bi se iza njih mogao dogoditi susret između nas i Boga. Tu i jest uzrok našem neuspjehu jer zaboravljamo da to nije u našoj vlasti, da je to dar koji trebamo prihvatiti. Duh je unutra, a Riječ dolazi izvana. Zajedno oblikuju naše srce za istinski susret Boga i nas u ozračuju molitve.
Ne zaboravimo da još Netko strpljivo stoji pred vratima našega srca i kuca. Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori mi, ući ću k njemu i večerat s njim i on sa mnom. (Otkr 3, 20) Potaknut ovom rečenicom jedan je monah s Istoka savršeno opisao stanje zatvorenog, ledenog i sklerotičnog srca na čija vrata kuca Gospodin:
Ove riječi ne pripadaju tekstu nekom od naših četiriju evanđelja, nego su iz knjige Otkrivenja. One pripadaju vječnom evanđelju koje ujedinjuje sve poruke što ih Bog upućuje ljudima. One se ne tiču samo neke povijesno određene epizode, one opisuju opću situaciju koja je smještena izvan prostora i vremena. Te riječi izražavaju iskustvo koje može biti jučerašnje, današnje ili sutrašnje, one su poziv koji trajno odzvanja u mom srcu kao i u mom uhu i potresaju me.
'Evo stojim na vratima...' Vidio sam ga kako dolazi. Žurno je hodao. Znao sam, ili još bolje, osjećao sam da je dolazio prema mojoj kući i hitro sam se povukao s prozora da me ne bi vidio. Nisam bio siguran da ću mu otvoriti.
Njegovi posjeti stvarali su u meni dvostruk i suprotan utisak. Poznajemo se već dugo vremena. Kroz neko vrijeme bili smo vrlo intimni. Zatim su se naši odnosi prorijedili. S jedne strane često sam se osjećao uznemirenim. Postavljao mi je osobna, oštra i opora pitanja koja su u meni djelovala poput paljevine. Trudio sam se da skrenem razgovor na područje ideja i doktrina. Ali on se uvijek vraćao na intimne stvari o kojima sam se bojao govoriti. Više puta je došao i umjesto da mu otvorim ja sam se sakrio, ali ne bez stida i grižnje savjesti.
Evo ga i sada je došao pred moja vrata. Ne pred glavna vrata moje kuće. U ovom trenutku stoji pred manjim stražnjim vratima.
U početku našeg prijateljstva i povjerljivosti, kad nisam nikakvu tajnu skrivao pred njim, molio sam ga da uvijek ulazi na ta stražnja vrata puštajući na velika vrata strane goste, ostavljajući ih za ceremonijalne posjete. Zatim sam počeo osjećati nelagodu pred tim običajem da sam ga puštao ulaziti na ta rezervirana vrata. Ulazeći straga mogao je čak vidjeti ili proći kroz obiteljske prostorije koje su bile u neredu. Činilo mi se da se počeo interesirati za prostoriju u kojoj sam jeo, za moju kuhinju, za moju spavaću sobu. Nered i prašina nisu mu izmicali. Čak je davao primjedbe u isto vrijeme diskretne, nenametljive i izravne. Odgovarao sam uvijeno: 'Oh! znadete, to je teško... Ne stižem...' On mi je odgovarao: 'A ako pokušamo zajedno, obojica?' Ali ja sam se bojao.
Bojao sam se da će otkriti do koje su mjere određene stvari bile onakve kakve nisu smjele biti. Odgađao sam pod izgovorom da sam jako zauzet, da imam hitnih obveza. Da bih jednostavno sve prekinuo, osudio sam ta stražnja vrata. Od tada sam ga puštao da ulazi na glavni ulaz. Primao sam ga u salon. Posjeti su postajali, mojim postupkom, sve hladniji i formalniji i sve rjeđi i rjeđi.
Stigao je, dakle, pred sporedna, stražnja vrata. Ona su zatvorena. Odkad su ta 'njegova' vrata bila osuđena divlja vegetacija je počela nesmetano rasti i prekrivati ih. Bršljan je slobodno rastao. U njihovu podnožju rasle su stabljike gorskog velebilja i drača. Brava je zahrđala.
Zaustavio se pred 'svojim' vratima. I gledao ih je. Da li će pokucati? Hoće li, dakle, unići na ta vrata i tako pokazati da želi obnoviti našu bivšu intimnu povezanost? Ali evo ga kako kuca! Da li ću mu otvoriti? Ništa nije spremno da ga primim! Jedan nevjerojatni nered posvuda se prostirao. I gdje je ključ od tih vrata? Još uvijek kuca. Promatram ga izdaljeg. Blago kuca. Nije lupao šakom. Gotovo nježno je dodirivao vrata kucajući srednjim prstom. Zamijetio sam da mu pogled nije usmjeren izravno na vrata. Kucajući gledao je pokraj i gore prema nebu. Izražaj mu je bio ozbiljan, pažljiv, ali ne i nestrpljiv. Izgledao je da se koncentrira ne na vrata ili na odgovor koji ću mu dati, nego na milost koju Otac može nadahnuti.
Još uvijek kuca. 'Evo stojim na vratima i kucam'. Glagol je u prezentu i radi se o radnji koja se ponavlja i traje. Što ću učiniti?
Ne mogu više živjeti bez njegove prisutnosti, ali ne mogu ni podnositi njegovu prisutnost. Ako otvorim, da li će mi uputiti prigovor? Da li bih se trebao ispričati? Ne mogu otvoriti a da mu se bezuvjetno ne predam... Tako, dakle, neće biti problema.
Krenimo! Pošao sam k vratima. Otvaram ih uz škripanje i zadržavanje parazitskih biljaka. Povukao sam se: 'Uđi, Gospodine! Gospodine, ti znaš...' Htio sam reći: 'ti znaš da te usprkos svega volim, ali nisam se usudio nastaviti rečenicu i jecaj je zagušio moj glas.
On me gleda s blagim osmjehom. Kaže mi: 'Znam. Želim s tobom večerati! Ja sam kriknuo: 'Gospodine, ja nemam ništa što bi trebalo!' Odgovara mi: 'Ja tebe zovem večerati. Ja hoću kod tebe slaviti svoju Večeru'.
Riječ
Upitali su jednog kineskog mudraca: Što biste učinili kad biste bili gospodar svijeta? Odgovorio je: Uspostavio bih smisao riječi!
Već davno je mudri čovjek osjetio gdje nedostaje smisla i u kojem područuju bi ga trebalo ponovno uspostaviti. Riječi su nam potrebne jer omogućuju da možemo komunicirati. Još je potrebnije ostvariti ozračje u kojemu se može riječ pojaviti i čuti. To je tišina. Kao što je prava Riječ Božja došla iz tišne i samo u tišini duše ona se može čuti, napisao je sv. Ivan od Križa, tako je potrebno stvoriti tišinu u kojoj bi i naše riječi sazrijevale i osmišljene nalazile put do srca.
Imao je pravo stari mudrac! Riječi su nam izgubile smisao. Riječi nam više ne govore. Lako uskratimo ili oduzmemo riječ drugome. Ne damo mu doći do riječi. Zato i ne slušamo riječi, prečujemo ih i prešućujemo.
Nažalost, jednako se ponašamo i prema Božjoj Riječi. Bog čovjeku upućuje svoju riječ. Zato čovjek treba slušati, osluškivati tu Riječ. Treba postati slušatelj Riječi. Ne samo da je čuje, nego da je primi kao sjeme u svoju nutrinu, u svoje srce. Sjeme Riječi Božje pada na tlo naše nutrine. O nutrini, o toj našoj njivi na koju pada Riječ ovisi kakav će biti urod tog sjemena. A da bi čuo Riječ čovjek mora doći u osamu, mora u nutrini stvoriti tišinu. Uho mu treba biti pažljivo, a srce otvoreno.
Prorok Izaija je imao duboko iskustvo slušanja i primanja riječi i zato je rekao: Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. (Iz 50, 4) Slušajući i primajući riječ čovjek postaje biće dijaloga. Stvoren je za dijalog sa svojim Stvoriteljem.
Riječ nas poziva da izađemo iz sebe, iz svojeg uskog i zatvorenog kruga, da se otvorimo drugome i pođemo mu u susret. I Bog nas zove na dijalog. Ali nas najprije poziva da ostvarimo tišinu. Ne da u nju pobjegnemo kao u neki svoj svijet gdje nas drugi ne može i ne smije uznemirivati. Tišina nije neka naša privatnost na koju imamo pravo i u koju se povlačimo da nam drugi ne dosađuje. Tišinu ostvarujemo jer je to istinski prostor za riječ. Riječ traži tišinu da se može čuti, da može odjeknuti, a tišina potiče na pravu riječ. One ne mogu jedna bez druge, upućene su jedna na drugu.
Tek kad su učenici na putu u Emaus zašutjeli, mogli su čuti Riječ koja je gorjela u njihovu srcu. Mi u molitvi upravo želimo čuti riječ. U našoj liturgiji riječ ima važno i povlašteno mjesto. Zato je slušamo u miru i tišini. Ostavljamo joj prostora i vremena da odjekne u našoj nutrini i dadne nam novi poticaj. Liturgija Riječi je poseban poziv i poticaj za susret s Bogom.
Ako su nam naše riječi postale dosadne, beznačajne, besmislene, tako nije s Božjom Riječju. Zato sv. Pavao upozorava Solunjane: Primite riječ Božju ne kao riječ ljudsku, nego kao riječ Božju, kakva uistinu jest. (1Sol 2, 13) Ona nosi u sebi trajnu snagu, vječno je mlada, svježa, nova, nadahnjujuća. Nažalost, nema među nama proroka koji bi je gorljivo pronosili, izgovarali i svjedočili. Navikli smo se na televizijsku, radijsku i novinsku riječ. Ta nas riječ želi informirati, a često puta i zarobiti, nametnuti nam nešto pod svaku cijenu. Vrlo često te informacije nisu prave, istinske, nego su u službi ideologije, politike i biznisa, a ne u službi čovjeka, istine, pravde i dobra. Zato nas dezinformiraju, zavode i ranjavaju.
Bog drukčije govori i ne možemo njegovu Riječ slušati kao što slušamo naše riječi. Govori nam kroz prirodu, govori kroz svemir. Tu riječ ne možemo čuti preko radio valova, ili pročitati na listu papira, a ipak se ona nalazi u eteru. Da čujemo Božju Riječ što dolazi iz tišine i da je ugradimo u temelje svog nutarnjeg čovjeka, moramo ostvariti tišinu u svojoj nutrini i uspostaviti mir u srcu. Bog je posvuda i svagdje govori, ali ga možemo čuti samo u tišini. Zato Isus upozorava: Dakle, pazite kako slušate! (Lk 8, 18)
Sveci su bili izvanredni slušatelji Božje Riječi. Često puta nisu ni znali kako im je dolazila, ali u napretku i rastu nutarnjeg čovjeka prepoznavali su da je tu u njima. O tome svjedoči posebno lijep tekst sv. Bernarda.
Priznajem da sam i ja također imao posjete Božje Riječi i to više puta. I premda je ulazila u mene puno puta, ja je nisam osjetio da je ulazila. Osjetio sam da je došla, sjećam se da je bila tu. Koji put sam mogao naslutiti njezin ulazak, ali osjetiti nikada, a još manje zamijetiti njezin izlazak. Jer, odakle je došla u moju dušu, kako je ponovno iz nje izašla i kad je napustila, još i više kud je ušla i kud je izašla S još i sada, priznajem, da ne znam, prema onoj riječi: 'Ne znaš odakle dolazi i kamo ide'. Ipak, to nije začuđujuće, jer je o njoj rečeno: 'Nećeš upoznati trag njezinih koraka'.
I doista, nije ušla kroz oči, jer ona uopće nema boje; nije ušla ni kroz uši, jer je se ne može čuti; ni kroz nosnice nije ušla, jer je duh a ne zrak; nije ušla ni kroz grlo, jer nije nešto što se može jesti i piti; i nisam je prepoznao ni u dodiru, jer je neopipljiva. Kuda je onda ušla? Možda uopće nije ni ušla, jer nije došla izvana? Jer nije ništa od onog što je izvana. Uostalom, nije došla ni iz moje nutrine, jer je dobra, a ja znam da nema ništa dobroga u meni.
Popeo sam se i iznad samog sebe: ali još više se uspela Riječ. Sišao sam dublje od sebe radoznalo istražujući, a ipak ona se nalazila još dublje. Kad sam gledao vani, shvaćao sam da je bila iznad svega što je bilo izvan mene; kad sam gledao unutra, ona je bila još dublje u meni. I spoznao sam istinu riječi: 'U njemu živimo, mičemo se i jesmo'; ali blažen onaj u kome ona živi, koji živi za nju, kojeg ona privlači i nosi.
Zapitat ćeš, jer su njezini putevi do te mjere nezamjetljivi, kako sam znao da je bila prisutna?
Ona je živa i djelotvorna. I onoga trenutka kad je došla k meni, ona je probudila moju dušu koja je spavala. Pokrenula je, ganula i ranila moje srce koje je bilo tvrdo kao nezdrav i opasan kamen. Počela je čupati i rušiti, graditi i saditi, suho zalijevati, tamno rasvjetljavati, zatvoreno otvarati, hladno grijati, te podizati, uspravljati i ravnati što je bilo krivo i hrapavo. Tako da je moja duša blagoslivljala Gospodina i sve što je bilo u meni blagoslivljalo je njegovo sveto Ime.
Tako, dakle, kad je koji put ušla u mene Riječ-Zaručnik nikad nije nikakav znak učinila da bi pokazala svoj ulazak, ni glasom, ni licem, ni hodom. Nijednim od tih pokreta nije mi se otkrila, nijedan moj osjet nije je zamijetio kad se u meni tajno nastanila. Jednostavno i jedino u pokretu moga srca prepoznavao sam njezinu prisutnost. U suzbijanju poroka i kroćenju strasti prepoznavao sam moć njezine snage. U ispitu i osudi svojih skrivenih pogrešaka divio sam se dubini njezine mudrosti. U polaganom napretku moga života iskusio sam njezinu blagu dobrotu. U obnovi i doradi moga duha - nutarnjeg čovjeka S otkrio sam nešto od ljepote njezina lica.
Relacija
O molitvi možemo govoriti i kao o susretu. Ona i jest susret u najposebnijem smislu te riječi. Moliti, to znači susresti se s Bogom. To je dodir, uspostavljanje kontakta s Bogom.
Da susret između osoba bude istinski i pravi mora postojati obostrana otvorenost. Kvalitet i intenzitet susreta ovisi o kvaliteti i intenzitetu relacije i očitovanja osobe jedne drugoj. U pitanju je otvorenost srca, otvorenost u kojoj dopuštamo drugome da nam priđe, da se ne boji naše blizine, nego da se u našoj blizini i mi u njegovoj obogatimo relacijom koju uspostavljamo. To je pitomost ili pripitomljenost o kojoj se govori u Malom princu. To je uspostavljanje povezanosti, linija između osoba što gledaju i vide otvorenošću srca.
Ne možemo imati dva srca: jedno za ljude, a drugo za Boga. Istim srcem uspostavljamo kontakt i s Bogom i s čovjekom. Stoga je Isus i povezao ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku u jednu zapovijed. Zato naša povezanost, naša relacija s drugima ovisi o relaciji s Bogom i naša relacija s Bogom ovisi o relaciji s bližnjima. Ne možemo jednu od druge odvojiti. To je zajednički krug ljubavi. Ako se negdje prekine povezanost, onda je više nema nigdje. Ako nemamo s Bogom kontakta, onda ga nemamo ni s čovjekom. Ne možemo biti u relaciji s Bogom ako nismo u relaciji s čovjekom. Kako možemo uspostaviti relaciju s Bogom i ljubiti Boga koga ne vidimo, ako nemamo relacije s čovjekom, ako ne ljubimo čovjeka koga vidimo.
Naša molitva ovisi o kvaliteti tih odnosa. Naše su relacije u krizi i zbog toga imamo poteškoća u molitvi. Istina, Bog nas prihvaća takvima kakvi jesmo: zatvoreni, osamljeni, sebični, bez kontakta s drugima. S Božje strane nikad nema zapreke za susret. Ali mi smo blokirani u tom susretu ako nemamo ispravan odnos s onima s kojima živimo. U molitvi to uviđamo, počinjemo shvaćati što nam je činiti i stičemo snagu da to i ostvarimo. Uspostavljeni odnos s Bogom u molitvi potiče nas da ga uspostavimo i s čovjekom.
U susretu s Bogom ne vrijede maske ni fasade s kojima dolazimo jedni pred druge. Osjećamo da u njegovu svjetlu možemo sagledati najmračnije i najudaljenije kutke svoje osobnosti, svoje nutrine. I što je najvažnije, tu ne osjećamo strah ili tjeskobu. Nema pomisli da smo raskrinkani, poniženi i osramoćeni. To svjetlo doživljavamo kao lijek koji nas liječi i daje snage da i pred druge stanemo bez maske i fasade, onakvi kakvi jesmo i kakve nas oni doista i žele susresti.
Naše vrijeme obiluje poteškoćama u komunikaciji. Unatoč životu i radu s drugima u obitelji, zajednici, radnom mjestu, čovjek se osjeća usamljenim. Čini se da ritam profesionalnog života, stanovanja i prijevoza više ljude otuđuje negoli povezuje. Stranci smo jedni drugima. Takav stil života ne potiče na istinski susret, ne potiče na razgovor. I u razgovoru koji uspostavljamo ne nastojimo se uživjeti u riječi, osjećaje i život drugoga. Ne slušamo do kraja sugovornika, upadamo u riječ, očekujemo da će potvrditi i složiti se s onim što mi mislimo i govorimo. Tako dijalog postaje monolog jer smo zatvoreni u svoj krug, u svoj svijet u kojem postavljamo pitanje već prema tome kakav želimo čuti odgovor.
Ne možemo isključiti i prekinuti naše međuljudske odnose i u isto vrijeme htjeti biti mirni u odnosu s Bogom. To je nespojivo. Isus nas opominje da moramo ostaviti dar na žrtveniku koji želimo Bogu prinijeti ako znamo da naš brat ima nešto protiv nas, a možda i mi protiv njega, i poći izmiriti se (usp. Mt 5, 23). Bog ne želi da preskačemo red stvarnosti. Sve je povezano jedno s drugim, sve je u relaciji. Ne mogu se s Bogom istinski povezati ako sam u raskidu s onim s kojim živim, ako nekoga mrzim, ne podnosim i isključujem iz svog života.
Stoga moj molitveni život itekako ovisi o mojim relacijama s drugima, jer Gospodin želi da na njihovim licima prepoznajem Njegovo lice, da u njihovim životima iščitavam Njegov život. U tajnosti i skrovitosti, gdje otvaram ili zatvaram svoje srce, dolazi Bog i nastanjuje se u njemu i na taj način je prisutan ili nije u ovom svijetu. I možda nećemo uvijek imati spreman odgovor na upit ljudi: tko je to Bog, ali naša relacija s Njim i s drugima bit će rječitiji odgovor od bilo kojih drugih napamet naučenih riječi.
O tome govori Romain Rolland u svom romanu Razdragana duša donoseći dijalog između jedne mlade majke i njezina dječačića koji je bio iznenađen i zainteresiran kad je vidio svoju majku kako moli u crkvi:
- Mama tko je to Bog?
Ona je odgovorila:
- Drago moje, ne znam.
- A što onda znaš?
Majka se nasmiješila i privinula ga k sebi i rekla:
- Znam da te volim!
Želja i dužnost
Da li da idemo moliti samo onda kad osjetimo želju za molitvom? Da li je najbolja ona molitva koja se ostvaruje u raspoloženju naše nutrine koja je nošena željom, elanom koji nas potiče na molitvu i kad nam je onda lijepo lako i ugodno moliti? Trebamo li čekati samo na takva raspoloženja našega srca, duha i uma? Ili je molitva i potreba, pače, dužnost, nešto što bitno pripada našem danu?
Idealno bi bilo kad bismo bili nošeni željom, onakvom kako ju je psalmist lijepo sažeo, a i mi je osjećamo kad nas Božji Duh zahvati i pokrene: O Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim. Tebe žeđa duša moja... (Ps 63)
Želja je potrebna, motivacija je potrebna. Lako se odlučujemo na molitvu kad je želja prisutna, kad smo nečim motivirani bilo da se radi o radosti koja nas potiče da dođemo k Bogu, bilo da smo u nevolji pa vapijemo kao zemlja suha, žedna, bezvodna. I u radosti i u nevolji prisutna je želja premda različita, a i motivacija je drukčija.
Međutim, postoje razdoblja u našem životu kad smo mlaki, indiferentni i bezvoljni. Ništa nas ne pokreće. Nema ni životne radosti, a ni bol ne osjećamo. Zahvati nas neko letargično stanje u kojemu se ništa ne događa. Možda naoko ništa, ali gdje god se život zaustavio, gdje god život vegetira, to znači da opada, odumire, urušava se. U takvom stanju ništa nas ne potiče na molitvu. Naprotiv, osjećamo dosadu i nevoljko se odlučujemo poći moliti. Nema želje, a ni motivacije. U takvim razdobljima ne smijemo se osloniti na želju, niti će nas motivacija pokrenuti. Svjesni važnosti i vrijednosti molitve u svom životu, učinit ćemo napor i stati pred Gospodina baš takvi kakvi jesmo, nespremni, neraspoloženi. Kao kad pristupamo nekoj dužnosti koja nam se ne čini dragom ni ugodnom, ali znamo da o njoj ovisi naš život. Zato je mogao s pravom i iz osobnog iskustva reći C. Caretto: Molitva je postala moj najveći posao, moj najteži svagdašnji napor. ("Pisma iz pustinje", Sarajevo, 1973., str. 13)
U takvim razdobljima suhoće sv. Ignacije preporučuje da je vrlo korisno ako se odlučno okrenemo protiv same suhoće pa, na primjer, nastojimo više oko molitve... (DV br. 319) Zatim hrabri onoga koji je u takvom stanju: Tko je u suhoći, neka nastoji da se uzdrži u strpljivosti... i neka misli da će uskoro biti utješen... (DV br. 321)
Trebamo poći ususret želji koja nam se katkada čini tako dalekom ili kao da je pokopana pod talogom muljevitog nanosa naše životne rijeke i zapretana poput stijenja pod pepelom koji nanose interesi i zahtjevi životnog standarda. Tu se trebamo isprazniti, očistiti. Pred Boga dolazimo da nas on ispuni. Ako smo puni, onda nemamo što tražiti pred Njim. Dolazeći k Bogu ne koristi nam naša snaga, ne smijemo se uzdati u svoju jakost. Bog ne očekuje od nas da budemo besprijekorni da bismo mu mogli pristupiti. Najviše nam koristi i najpotrebniji smo Božje pomoći kad smo siromašni, lišeni, ogoljeni, bez sredstava, kad dolazimo poput prosjaka s kojekakvih puteva.
Ponizno i raskajano srce Bog ne odbacuje i ne prezire. No, tu je naš i najveći problem: kako to postići. Prignuto koljeno i prazne ruke dvije su prvotne geste slobodna čovjeka pred Bogom.
Zadržati u sebi trajno nešto od dječjeg srca i dječje bezazlenosti u kojoj ona iznova idu ocu ili majci moliti što im treba premda su već bili neuspješni u svojim pokušajima, ali vjeruju da će roditelji učiniti ono što je za njihovo dobro.
Nosimo li želju za molitvom ili ne, nije toliko važno. Želja bi nam sigurno bila veći poticaj za molitvu. Ali, možemo je pobuditi, trebamo početi, pristupiti molitvi i to je sve. To je najvažnije.
Jeste li željni molitvenog života, jedini vam je put do toga S moljenje, veli T. Merton. To je na drukčiji način rečeno ono što je već davno izrekao Sv. Benedikt: Ako tko želi moliti, neka ide moliti! (Patrick Hart, "Thomas Merton S MONAH", Zagreb, 1979, str. 60. i 65.)