malo sam kopala i našla na ovak testić i jakoooooooooo mi se dopao:
I opet sam kasnila. Dva puta u istom danu, jednom prije podne, a jednom navečer. U oba slučaja čekao me dragi i stiskao zube u nemogućnosti da mi strese psovku u lice.
"Nisam namjerno, dogodilo se." klasični pokušaj opravdavanja, ali ne pali više. Mislim, nikad nije ni upalio za ozbiljno, nego su me ljudi gledali misleći kako sam dosadna sa svim tim ispranim frazama.
Još je samo falilo da "ostavljam zadaću na klaviru ili mi pas pojede istu".
Nepopravljiva sam! Ja mislim da krenemo istraživati da bi na svijetu više bilo kasnioca nego onih točnih. Nije ni čudo što dolaženje na vrijeme stavljaju kao vrlinu za dobijanje posla i slično.
Vjerujem da bi znanstvenom analizom utvrdili da je to u krvi, urođena stvar, a ne bezobrazluk. Jer, ja se spremam sat unaprijed, tajming je savršen, ali... nemam pojma na koju fintu u zadnjih pet minuta sve ode k vragu?
I onda trčanje, manipuliranje, zivkanje, dozivanje i dopisivanje u cilju opravdavanja i smekšavanja čekaoca. Nemoguć osjećaj. Adrenalin se diže kao u ekstremnom sportu, želudac stiže u grlo, a sva osjetila i extremiteti s njima, rade duplo brže no inače.
Smišljam priču u glavi vrtim filmove, ma kompletnu istragu dok znojno furam ka cilju.
Gledam sat,l gužvam podstavu džepa od jakne i uvijeki stalno u krug ista stvar.
Možda sam predodređena da ljudi uče na mom primjeru?
Tko će ga znat! Vjerojatno ću zauvijek ostati neshvaćena. Ili pak mogu kao i Oprah i ostali "genijalci" uzeti papir i olovku u ruke i sažeti bit kašnjenja!
Pa kad sve drugo može biti profesija, onda i ja uspješno kasnim od 0-24 u životu.
Post je objavljen 30.05.2007. u 23:50 sati.