U posljednjih tjedan dana napisao sam tri teksta (prednosti bloga u odnosu na tradicionalne medije, američki bonovi za hranu, i 'JuBiTo- svuda oko nas'). Na vaše polemičke komentare odlučio sam odgovoriti s dva pitanja te istovremenim odgovorom na njih - što će, nadam se, dodatno rasplamsati našu diskusiju. Pitanja glase:
1. Da li su ljudi budale?
2. Da li se osobni/društveni/nacionalni interes uvijek iskazuje kao gola sebičnost?
Komentator 'no-name' konstatirao je 'da bi bilo lijepo kada bi se autor ovakvih zanimljivih, poticajnih i znalački napisanih tekstova mogao osloboditi potrebe da, doduše neizravno, obavlja popagandu SAD.'
Ova me misao potakla na postavljanje prvog pitanja.
(Inače, drago mi je da su vam moji tekstovi zanimljivi. Kada ih pišem, obraćam se upravo Vama. Što se tiče 'propagande', mogu jedino slegnuti ramenima. Što god da kažem, vjerojatno vas neću razuvjeriti.)
No, sada kada sam već slegnuo ramenima, ipak ću dodati i ovo. Kada sam bio mlad, svašta se smatralo 'propagandom'. Vicevi o Miki Špiljku. Beatlesi. Pjesma o Velebitu. Televizijska serija Dinastija... Danas kao da je u vezi svega toga zavladala amnezija, ali bez obzira na to – tako je bilo. (Zbog viceva i pjesama ljudi su odlazili u zatvor. Strana pop-kultura nije bila zabranjivana, bila je dozirano puštana. Međutim, ona je često bila predmet rasprava u CK-u. Osuđivala su se 'idejna skretanja' i 'štetni utjecaji sa Zapada'.)
Na nastavi ONO i DSZ u gimnaziji, sjećam se kao danas, profesor nam je tumačio da 'vanjski neprijatelj iskorištava smisao za humor našeg naroda', tako što u Langleyu u Virginiji, stručnjaci CIA-e (valjda kvalificirani vic-maheri) izmišljanju viceve o našim političarima te ih potom plasiraju u Jugoslaviju, kako bi oslabili našu zemlju.
Naravno da su nam te tvrdnje bile bedaste. Međutim, činjenica je da i danas u Hrvatskoj postoji fobija od strane propagande, koja se i dalje definira vrlo fluidno. Bojim se da to pokazuje da su gimnazijski predavači Općenarodne obrane i društvene samozaštite ipak, u izvjesnom smislu, obavili dio svog posla.
A dio njihova posla sastojao se u tome da vas uvjere da je čovjek zapravo - budala. Ne zna što zapravo misli, u intelektualnom smislu nije vrlo zahtjevan, možeš mu servirati bilo što, ako je zamotano u kričavi sjajni papir, on/ona će to sasvim sigurno 'pokusati' i tražiti još. 'Kruha i igara'. Zbog toga ga treba brižno čuvati od štetnih utjecaja te mu docirati što treba misliti. I pri tome ga učiniti još glupljim.
Ja ne mislim da su ljudi budale. I nadam se da moj blog to pokazuje. Nastojim ponuditi iznijansiraniji pogled na Ameriku. Trudim se ponuditi različita mišljenja. Ja Vam ne govorim 'to je tako i nikako drugačije'. Teme su, čini mi se, provokativne i često ne prikazuju Ameriku u najatraktivnijem svijetlu (oružje, ilegalna imigracija, loša reakcija na uragana Katrina, bonovi za hranu, nepotizam u javnim ustanovama). Pretpostavljam da je čitatelj inteligentno biće, poštujem njegovo mišljenje – čak i kada me zove glupanom ili idiotom.
Recimo, tekst o bonovima za hranu u Americi. Netko će reći – 'sramota, kakva zemlja?!'. Netko će reagirati konstatacijom 'da bar hrvatski političari na tjedan dana pokušaju živjeti kao siromasi...'. Netko čak misli da 'siromasi često žive na tuđi račun i da bi im se najbolje pomoglo da ih se baci da plivaju...'
Tko je tu u pravu, tko je u krivu, a tko nasjeda 'propagandi'? Svi su u izvjesnom smislu u pravu. Ako nasjedate 'propagandi', tko vam je kriv.
Recimo. Ja u tekstu o bonovima za hranu navodim činjenicu da je američko Ministarstvo poljoprivrede, koje je odgovorno za podjelu bonova, zamijenilo termin 'hunger' sa frazom 'low food security'. Nakon toga Vam nisam vam rekao što ja o tome mislim ('ideja dostojna Orwella' – eto što mislim) ili što mislim da bi vi trebali misliti.
Mislite što hoćete.
Ili, državni bonovi za hranu iznose u tipičnom slučaju 20 dolara tjedno. Zar nije korisno navesti i činjenicu da je u Americi državna briga za siromašne možda nedostatna, ali da mnogi građani (i to ne samo Bill Gates i Warren Buffet) najnormalnije mjesečno pošalju ček za neku dobrotvornu akciju ili projekt. To rade i ljudi koji nemaju puno novaca. Oni su, ne bi vjerovali, najčešći donatori. (Barack Obama, kojeg je spomenuo 'komentar', prikupio je impresivnu svotu novca za izbornu kampanju preko interneta upravo zato jer mu puno ljudi šalje male iznose). 20 ili 50 dolara godišnje ovdje gotovo svatko može poslati.
Je li navođenje ove činjenice – 'propaganda'?
Ja znam da ovo u hrvatskoj situaciji, možda, zvuči kao bajka, ali ja vam nisam lagao - deseci milijuna Amerikanci zaista daju dobrovoljne priloge. U obiteljskim budžetima postoji redovita stavka tako da se to radi sustavno, a ne recimo samo za Božić. Puno ljudi redovito ide u crkvu, džamiju ili sinagogu – tamo se skuplja novac za razne korisne stvari od, recimo to tako, 'šireg društvenog interesa'. Pomoć onima koji imaju manje na prvom je mjestu, pogotovo kada je riječ o ovdašnjoj katoličkoj zajednici. Katolička crkva u Americi pomaže, najčešće, bez obzira na vjeru primatelja. Drugi, koji nisu možda tako pobožni, pomažu razne 'građanske' ciljeve. Recimo, moja supruga šalje novac koledžima na indijanskim rezervatima.
Netko će reći – budala. Netko će reći da je ona darežljiva zapravo zato što tu svotu 15. travnja svake godine može oduzeti od poreza. Netko pak misli da ljudi daruju zbog toga da bi se potom osobno osjećali bolje, superiornije. A netko će reći – zamislite naivnosti! – da je onom koji daruje stalo do bližnjeg, vlastite zajednice, zemlje, društva, grada, sela, možda čak i situacije u svijetu općenito...
Sve su ove opcije moguće. (Švicarski filozof Henri Frederic Amiel napisao je: 'Pjesniku je sve divno, svecu je sve božanstveno, junaku je sve veliko, a sitnoj i podloj duši sve je kukavno, bijedno, ružno i nevaljalo'.)
Solidno, zdravo društvo stavit će naglasak na posljednju, ovu naoko 'naivnu' opciju. (Potencijal za to postoji u svakoj zemlji. U Americi se o tome dosta piše, ljude se na različite načine potiču da djeluju filantropski, altruistički - ili da daju novčani prilog, ili da se angažiraju svojim radom.) Da li se u potpunosti uspjeva? Naravno da ne, vjerojatno niti blizu. Ali napor je tu. A činjenice često govore same za sebe – primjerice za žrtve tsunamija je novac dalo svako treće američko domaćinstvo. (Tko želi provjeriti neka ode na Ask.com ili Google).
Što nas dovodi do uloge osobnog interesa, koji je spomenuo komentator zvani 'Ajvar', u diskusiji o bonovima za hranu. Da li se naš uski osobni interes ili interes neke države mora iskazati isključivo kao egocentričnost, sebičnost?
Karikirani, strip-image Amerike je image društva-džungle gdje svatko samo pohlepno grabi, ne osvrčući se na ostale. Tako se, mnogi misle, Amerika ponaša i na svjetskoj sceni. (Nekad da, nekad ne - rekao bih ja).
Kako s tim pomiriti sve ovo o čemu ja često pišem na mom blogu?
Netko će reći 'propaganda'. Ja ću reći – 'prosvjećeni osobni interes'. O čemu se radi? Jedan manji dio ljudi pomoći će neznancu jednostavno jer je dobrog srca. Druga je krajnjost, također jedan manji dio, koji neće uopće dati – jer jednostavno ne želi podijeliti s drugim nešto što smatra svojim. Većina svoje davanje vjerojatno neće artikulirati kao 'prosvjećeni osobni interes' ali će negdje u dubini biti svjesna da daruje i zbog toga što želi živjeti u društvu/zemlji koja je pristojna, odgovorna, civilizirana, stabilna - zemlji koja vodi računa o svojim članovima. 'Pomažem njima, ali pomažem na neizravan način i sebi'.
Jer, ako je sve samo goli, bezočni interes – kako objasniti požrtvovno i nesebično ponašanje kojeg smo svjedoci svaki dan? Roditelji, prijatelji, razne organizacije i udruge, pa čak i države i vojske... Zašto su se mladi dečki prije petnaest godina u Hrvatskoj bacali pod tenkove? Zašto Kanada sudjeluje u desecima mirovnih misija po cijelom svijetu? Zašto je NATO reagirao na Kosovu iako tamo nema nafte? Zašto američki US AID pomaže zagrebačkom naselju Kozari Bok?
Nisu ovo velike mudrosti. Ja sam siguran da bi svaki branitelj ili aktivistica Caritasa, Zelene akcije ili Gonga rekao/la da postupa po svojoj savjesti. I, jer želi da joj djeca žive bolje. I upravo je to 'prosvjećeni samo-interes'.
Amerika koju sam ja upoznao je takva zemlja. I Hrvatska koju znam je takva zemlja.
Post je objavljen 30.05.2007. u 19:58 sati.