Prolaze dani, prolaze mjeseci i naš Mačak je sve spretniji i spretniji u savladavanju životnih vještina. Sve više i lijepše sjedi sam. Shvatio je da mu je lakše ukoliko mu noge ne stoje ravno već su mu zakrivljene, ali još nije shvatio da se rukama može pridržati da ne padne. Dok sjedi malo se zaljulja i samo odjednom – boing i na boku je s nogama u zraku...
Veća fora mu je stajati i zbilja je dobio mišiće na nogama pa kad ga netko uspravi lijepo stoji na tim svojim debelim nožicama. Tada je presretan i oduševljeno urliče, dok nogice ne počnu popuštati... Ove nedjelje je došla u prvi plan i faza puzanja. Izgleda da još nema snage u rukama i nogama za puzanje, a i daleko je od dobre taktike... No, sam se uspije staviti na četiri i tako stoji, pa kad bi krenuo zabije glavu u pod i nogama gura, a ruke stoje. Ili taktikom ranjenog partizana leži na podu i puže do cilja, ponekad je to unazad, unatoč tome da bi želio naprijed, a ponekad se taj ranjeni partizan i pomakne prema naprijed. Tako je ove nedjelje stilom ranjenog partizana i dopuzao do 20 cm udaljenog predmeta kojeg mu je oduševljena majka stalno podmetala i udaljavala... Postoji i stil pingvina. To je kada je nervozan ili euforično oduševljen pa se brzo želi pomaknuti s mjesta i baci se na trbuh pa sve četiri u zrak i maše po zraku u iščekivanju da će se pomaknuti (zove se stil pingvina jer se oni tako kližu na trbuhu). Taj stil je najčešće popračen urlikanjem i veoma je efikasan jer prva osoba koja se nalazi u blizini ga podigne i odvede do željenog cilja.
Noću i dalje ne spavamo u komadu već u komadićima. Sinoć je hraniteljici majci prekipilo i oko dva sata je napustila svoje čedo puštajući ga da urliče. Onda se pater familie smilovao i otišao do njega. Zatekao sam ga u poprečnom položaju sa jednom nogom izvan kreveta, između drvenih šipki. Čim sam ga podignuo, zagasio se, kad sam ga spustio, urlikanje. To je kao ona lutka, kad ga spustiš plače, kad ga digneš spava. Kako sam već totalno bio razbuđen, legao sam ga na sebe i „spavali“ smo kao kad je bio bebica, ja na krevetu, on na meni. Ali Mačak više nije mačić već mačor sa podosta kila pa sam ga spustio do sebe i gledao kako spava. Stalno se želi otkriti, mrzi biti pokriven, često se budio u plaču i dosta je bilo da ga podignem, on se trenutno zagasio i ponovno ga spustim na krevet, vrtio se, meškoljio... ali užasno je sladak dok spava. Tako smo se natezali do pet ujutro kada je došla majka hraniteljica i podojila ga, a ja sam išao u dnevni jer u sedam se trebalo ustati. Ujutro su došli do mene, Najdraža zadovoljna, Mačak još zadovoljniji. Malo smo se poigrali, pomazili i ja ošo na poso.
Sutra nova inekcija!
Drž se, sin moj!
Post je objavljen 27.03.2007. u 16:29 sati.