Marketing
Ja nisam Oni
Tuga. Neraspolozenost. Nezadovoljstvo. Valjda ovo vrijeme namece neku pospanost i laganu depru. Ide mi to na zivce.
A onda jos i hrpa neki pizdarija na poslu, i da, naravno, MUP:
poceli su sa sigurnosnim provjerama prosli tjedan i traju do petka-ujedno pozivaju i na razgovor u postaju -ja jos nisam nista dobila, a buduci je vec srijeda brijem da ni necu - poziv bi ipak trebali uruciti dan-dva ranije. To me najvise bedira - a jos me nije lupilo do kraja. Bude vjerojatno u petak kad skuzim da me stvarno nisu pozvali. Shit, kaj cu sad? Jebem mu sve, imam 27 godina i ne znam kud bih sama sa sobom ni sto cu s vlastitim zivotom, ni kako opce dalje zivjeti. Fuj. Osjecam se odvratno. Bez perspektive i bez kvalitetnih mogucnosti.
Ne zelim cijeli zivot provesti radeci posao koji mrzim za pisljivi bob i gundjajuci svaki dan nezadovoljno sto se moram uopce dici i ici na to sugavo radno mjesto! Jednostavno, ne mogu to.
Ovo je vec x-ti put da radim takav posao koji ne volim, koji mi ne pruza ni pare, ni motivaciju, ni daljnji razvoj...bas nema niti jednog plusa...i ne zelim tako zivjeti, a nemam pojma sto jos da radim i gdje jos da gledam... U kurac i sve! Ne mogu vjerovati da mi je sve ovo predvidjeno!
Ma da se ne trudim, da nisam ucila, da samo sjedim i kukam kako mi je grozno i ne radim po tom pitanju nista: DOBRO; ALI VEC TRI JEBENE GODINE POKUSAVAM NACI NESTO ZA SEBE I MIJENJAM I UCIM I PRILAGODJAVAM SE I UVIJEK JEDNO TE ISTO SRANJE! POLICIJA ME ODJEBE I OSTANEM RADITI ZA KURUZU U NEKOM SVINJCU!
I ne mogu vise a da se ne zapitam zasto mi se to desava i cime sam zasluzila takav jebeni tretman. Nije moguce da mi u zvijezdama pise da necu imati priliku iskoristiti svoj potencijal, zelju, sposobnost, ono sto znam i sto zelim nauciti, i da cu zbog toga propasti. Jer ako mi se ne pruzi prilka, to ce se i dogoditi. Moralno, emocionalno cu otici u kurac jer znam da ovako ne mogu vise. Uopce se bojim tog petka i daljnjih dana jer vec znam kako cu se osjecati kad me lupi po glavi, i kakva cu biti od ponedjeljka nadalje kad cu morati ici raditi. Bolje mi je da odmah posaljem sve u kurac od sebe, nego da opet kukam, zivcanim i ponasam se kao isfrustrirana ludjakinja prema drugima i sipam i sijem to nezadovoljstvo oko sebe - i to sam dozivjela, vise od jednom, i mogu samo reci - ne zelim tako zivjeti.
To je jako ruzan zivot, jako ruzno osjecanje, zapravo velika rupetina bez dna. Ne zelim da mi se to dogodi, a jedina stvar, opet se ponavljam, koja me ovdje drzi smirenom je bila ta glupa nada da cu ovog puta vise otici raditi ono sto zelim. A situacija je i ovdje iz dana u dan sve gora. Uostalom, s novom sistematizacijom dobivam nogu u dupe!
Cekati slijedeci natjecaj opet godinu dana....jednostavno ne mogu..nemam snage, nemam volje, nemam zivaca, nema strpljenja, nemam nista da bi me odrzalo koliko - toliko prisebnom do tada jer mi je vec odavno pun kufer svega i na izmaku sam i jos kad se sjetim da i onda postoji opet mogucnost da me opet odjebu..i do kada tako? I sto, opet neki privremeni posao do tada samo zato da se prehranim!?
Ne zelim nikakvo tjesenje niti ohrabrivanje u smislu da moram izdrzati do slijedeceg puta jer mi druge nema -ja to znam, ali tako ne zelim! Zelim posao sada! I jebe mi se za sve druge primjere ljudi koji su stalni posao nasli tek u 35-oj i sad su presretni - oni mi nisu nikakva utjeha. Ja nisam oni.
Post je objavljen 30.05.2007. u 12:06 sati.