Pregled posta

"Otkad se dogodila ova tajna priča, moj bračni život funkcionira mnogo bolje. Pretpostavljam da je moj muž naslutio nešto. Kad je Tomás dolazio, on bi izlazio svako popodne na terasu iako je ljeto išlo svome vrhuncu, a na balkonu je vladala pripeka. Ondje bi ostajao, zadihan i znojan, dok bismo se ljubavnik i ja proždirali. Sada mi je muž preplanuo i zgodan od onog nemilosrdnog sunca na balkonu. Sada me poštuje, zanima se za mene, koketira sa mnom. Kao da je požuda drugoga muškarca (sigurno zna, sigurno je znao) potaknula njegovu požudu i uvjerenje da vrijedim nešto te da stoga i on vrijedi. I pošto se on osjeća vrijednim i smatra da me treba voljeti, počela sam cijeniti sebe, a i njega. Ne znam slijedite li moje misli: ovo je igra zrcala."
U svojoj prvoj knjizi pripovijedaka Ljubavnici i neprijatelji (Amantes y enemigos) suvremena španjolska spisateljica Rosa Montero bavi se vječnom temom ljubavi, odnosno "kemijom" parova, na što upućuju i znakoviti naslovi uvrštenih priča: Moj muškarac, Obiteljski portret, Srebrni pir, On, Slijepa ljubav i dr.
Životni problemi pletu se od svakovrsnog motivskog materijala, a najtvrđi su ljubav i antipatija, opsjednutost i osveta, strast i nezainteresiranost dvoje ljudi. Nit koja povezuje sve predstavljene radove svakako je netipičnost parova. Autorica kao da želi dokazati onu poznatu uzrečicu prema kojoj ljubav ne pita za godine, imovinsko stanje, zemljopisnu udaljenost ili ljepotu. Ona bljesne iznenada i ozari baš sve, ma kakve joj prepreke (i očekivanja) stajale na putu.
Govor Rose Montero neobično je sugestivan, poetičan, katkad i aforističan. Kao u priči Druga, gdje izbjegava opis mučne situacije: "Svaka žlica juhe imala je okus suza." Ili pak traži neobične perspektive u kojima hvata svoje junake: "Nevjerojatno je da smo na slici! Ondje, na sićušnoj svjetlećoj iskrici koja je predstavljala Zemlju bila je plaža, ručnik plavih pruga i šuma nogu", kaže pak u Obiteljskom portretu dok gleda snimku koju je načinila svemirska letjelica Voyager. Specifičan humor gorkasta okusa i sklonost groteski čini ovu temperamentnu Španjolku snažnog feminilnoga glasa vrlo zanimljivom širem čitateljstvu.

Rosa Montero rođena je 1951. godine u Madridu. U djetinjstvu je zbog tuberkuloze nekoliko godina provela u izolaciji, čitajući i pišući. Nakon završene srednje škole studirala je psihologiju da bi na kraju završila novinarstvo. Karijeru je počela kao novinarka lista "El Pais", a onda se upustila u književne vode. Od literarnih djela najvažniji su romani Tretirat ću te kao kraljicu (Te trataré como una reina, 1983), Kanibalova kći (La hija de Canibal, 1997), koji joj je donio nagradu Primavera, Kućna luđakinja (La loca de la casa, 2003), koji je osvojio nagrade Que Leer i Grinzane Cavour, i Priča o prozirnom kralju (Historia del Rey Transparente, 2005), također ovjenčan prestižnom nagradom Que Leer. Za literarni pak i žurnalistički rad u "El Paisu" dobila je uglednu nagradu Gabriel Garcia Márquez.