- Vilenjače, dođi u moj ured.
(što sam sad zasrao?)
- Nije ništa važno, ali zapravo i je. Čovjek kojeg znam iz nekih ranijih filmova sad ima Zavičajnu udrugu Hrvata iz sjeverne Bosne.
(izdah olakšanja)
- To nije stvar koju bismo inače objavili u našem tjedniku, ali njemu za uslugu hoću. Otiđi na sastanak te njegove udruge, pa napiši lijepu, toplu crticu. Mislila sam da će tebi to biti najlakše, i ti si porijeklom iz tih krajeva…
Dobro da me je na to podsjetila. U to vrijeme, negdje na početku događanja u Paviljonu halucinacija, bio sam potpuno uljuljkan u kozmopolitsko-psihodelični doživljaj svijeta. Pronašao sam u svijesti nekakvu premosnicu pomoću koje sam naprosto zaboravio neugodna sjećanja iz rata i predrata i nastavio živjeti sa riječju 'urbano' kao svojom zastavom. Pisao sam istovremeno za tabloide i društveno angažirane medije, snimao kratke filmove, sudjelovao u radu nekoliko nevladinih organizacija, upoznavao cool ljude iz Europe i Regije.
Stigao sam u njihov ured u Novom Zagrebu. Bilo je gore nego što sam očekivao.
Svi su bili u staromodnim odijelima, uglavnom plavim. Visoki, veliki tipovi rumenih lica.
Moj narod. Trolovi u kravatama. Pogledao sam se u ogledalo. Dobro, ne nosim kravatu, nisam baš posve isti kao oni.
- Ova udruga, osim humanitarne djelatnosti, ima i sportski karakter.
?
- Založit ćemo se da naša vrijedna tradicija, igra prstena, dobije status sporta.
Igra prstena? O tome mi deda nije govorio.
- Po tome je naš kraj poseban. Da ne zaboravite na to, spremio sam vam po jedan prsten – reče šeficin prijatelj, i podijeli svakom od prisutnih kapislu puščanog metka. Tripozno.
- I koja su pravila te igre?
- Divno je u tome što su jednostavna. Na podu je dvanaest jastuka. Ispod jednog od njih je prsten – tako, zapravo, zovemo kapislu metka. Igrači pogađaju koji je jastuk pravi, pokazujući na njega prstom. Onda se jastuk podiže…
- I pobjeda je?
- Kad netko pogodi gdje je prsten.
Nije me lako zbuniti, ali…
…bio sam zbunjen. Ne samo zbog jučerašnjeg tuluma, nego jer to stvarno nisam mogao shvatiti.
Na kraju sam morao jednostavno povjerovati.
To je igra pogađanja ispod kojeg je jastuka kapisla od metka.
Etnološko blago moga kraja.
Dostojna je da je igraju planinski trolovi.
A ja?
Ja sam, iako tvrdim da sam vilenjak, zapravo planinski trol.
Ili bar spadam pod njihov Zavičajni klub.
Sačuvao sam u desnom džepu 'Prsten'.
Da se sjetim, kad zabrijem, da sam rođen u Khandu.
Post je objavljen 27.05.2007. u 23:19 sati.