Marketing
Gostoprimstvo u inozemstvu – dio prvi
Moram priznati da baš i nisam uvijek od riječi, što se ovaj puta potvrdilo pri objavljivanju ovog posta. Prije tri mjeseca sam objavio zadnji post i tom prilikom svečano obećao da neće proći tri mjeseca do objave novog izdanja, no izgleda da sam se to obećanje dao pomalo lakomisleno. Ipak, tješim se da s obećanjem kasnim samo jedan dan, pa se držim one "bolje ikada nego nikada". 
Pored toga na izlet koji upravo opisujem na žalost zbog iscrpljenosti teškom i dugotrajnom proljetnom alergijom nije mogla poći Ericca 
koja je vrlo vrijedno i redovito opisivala i oslikavala sve naše prethodne pothvate, pa mi to nameće dodatnu obvezu da svekoliko pučanstvo, a posebice ljubitelje planinarskih blogova izvijestim o ovom prekrasnom izletu. 
Ovaj puta se naša šesteročlana družina uputila u inozemstvo, pa smo subotu i nedjelju 28. i 29. travnja proveli u livanjskom kraju koji me očarao ljepotom prirode koja ga okružuje, a još više gostoljubivošću domaćina koji se potrudio da nam bude na usluzi i pomoći pri svakom koraku, organizirao i pripremio sve što je trebalo da se osjećamo ugodno i sretno, te nam svima svojom prijaznošću i neposrednošću ostao u izvanredno lijepom sjećanju, a meni osobno je ovaj izlet jedan od najljepših u zadnjih godinu dana kako se bavim aktivnostima u planinama. Sličnog su mišljenja i moji suputnici koji su svi odreda bili oduševljeni ljepotama prirode i društva zbog kojih nam ta dva dana ostaju u nezaboravnom sjećanju. 
A domaćin o kojem govorim je gospodin Ivo Čeko iz Livna, profesor hrvatskog i francuskog jezika, predsjednik Planinarskog društva "Cincar" iz Livna, poznat u svim planinarskim krugovima u Bosni i Hrecegovini, ali i u Hrvatskoj od Zagreba do Splita pa i dalje. 
Kao sasvim mali znak pažnje i zahvalnosti za sve čime nam je Ivo ovaj izlet učinio nezaboravnim, ovaj post posvećujem upravo njemu. 
Kako su oba dana provedena u livanjskom kraju obilovala prekrasnim prizorima i doživljajima, u ovom ću postu opisati samo prvi dan i uspon na Troglav, a u slijedećem za koji ovaj puta ipak neću ništa obećavati uspon na Cincar. 
Iako je vrh Sinjal na Dinari, često zvan i Dinara sa svojih 1831 m/nv najviši vrh Hrvatske , on istovremeno nije i naviši vrh Dinare 
, nego je to Troglav u Bosni i Hercegovini čija visina iznosi 1913 m/nv, a uzdiže se na zapadnoj strani Livanjskog polja blizu granice s Hrvatskom. 
Nakon noćne vožnje kroz BiH u Livno smo stigli oko pet ujutro, pa još malo drijemali u kombiju do početka radnog vremena livanjskih kafića i kao prvi gosti toga jutra nestrpljivo navalili na okrepu u vidu čaja, a nakon toga smo bili u prilici i punih usta pohvaliti okus tople sirnice. 
Ubrzo nam se pridružio i domaćin Ivo, pa smo s njim morali ponovo u kafić 
, a zatim se polako okupila i domaća planinarska družina koju je Ivo animirao da nam pravi društvo pri osvajanju Troglava.
Hod prema Troglavu smo započeli nekih 30-tak kilometara od Livna krećući se prvo nekoliko kilometara makadamskim putem koji se blago uspinjao. Pri tome su nam se pred očima izmjenjivali planinski prizori poput ovih, no sam vrh Troglav nam je još uvijek bio skriven u dubini dinarskog masiva. 
Putem nam je pažnju privlačilo i cvijeće koje je svojom ljepotom uveseljavalo cijeli događaj.
Nakon nekih sat i pol hoda makadamskom cestom skrenuli smo u šumu kroz koju je put bio nešto strmiji.
Šumom smo hodali oko sat i dvadeset minuta dok nam se kroz krošnje nisu ponovo ukazali planinski vrhovi.
Uskoro smo izbili na čistinu odakle nadalje više nije bilo drveća nego samo trava, i to uglavnom prošlogodišnja jer na ovu visinu proljeće još nije stiglo.
U okolini su se počeli nazirati i ostatci snijega koji se još nije otopio, a samo zahvaljujući toploj zimi, snijeg je ove godine zaostao tek na ovim visinama, dok bi u normalno doba bio još i puno niže i u puno većoj količini.
Uz samu granicu snijega oduševljenje nam je izazvalo ovo mnoštvo šafrana koji su tu iznikli čim se snijeg povukao, ...
... a svuda uokolo su nas opčinjavali stjenoviti vrhunci.
Kako smo se dalje uspinjali, područja snijega su postajala sve gušća.
Ni strmina uspona nije bila zanemariva, pa je kretanje često izgledalo i ovako. 
Istovremeno nam se svakom metrom uspona sve više otvarao pogled na prostrano Livanjsko polje, po svojim dimenzijama od 60 km duljine i 10-tak km širine najveće takvo polje u svijetu.
Isto tako smo mogli uživati i u krajoliku stjenovitih planina mjestimično prekrivenih snijegom.
Nakon ukupno oko pet sati hoda smo se napokon dokopali vrha.
Tu smo odmarali neko vrijeme uživajući u očaravajućem pogledu na sve strane, a ovdje izdvajam sliku na kojoj se na sredini vidi i djelić Peručkog jezera kao svijetloplava površina na sredini fotografije ...
... kao i još jedan pogled na Livanjsko polje u dubini od nekih 1.300 m. 
Kada smo se do sita nauživali svih ovih ljepota, zaputili smo se istim putem nazad u dolinu.
Sa strahopoštovanjem smo promatrali ostatke snježnih straha koje su se nadvijale nad ponorima.
Onaj dio silaska preko snježnih padina je bio prilično izazovan, a rekao bih čak i pomalo opasan. Sloj snijega na popriličnoj strmini je bio vrlo tanak, nedovoljan da se u njemu napravi stepenica, a ispod snijega je polegla trava koja je klizava gotovo kao i snijeg. Okolni teren obiluje još većim strminama, pa čak i ponorima, tako da bi u slučaju proklizavanja posljedice mogle biti nepredvidive. Ovakav teren je gotovo nalagao upotrebu dereza koje na žalost nismo imali, pa smo morali uložiti maksimalan oprez za siguran silazak. Zato molim čitatelje da mi oproste što s tog dijela nema fotografija jer uz grčevito držanje rukama za štapove i zubima za zrak nije bilo uputno koristiti još i foto aparat.
No nakon uspješnog prelaska te dionice s olakšanjem smo se okrijepili s malo slavonske šljivovice koju je i naš domaćin Ivo pohvalio.
Ostatak puta je već prikazan prilikom uspona tako da se tu nema što dodati, a nakon ukupno devet sati hoda smo ponovo bili u dolini.
Nakon silaska smo se vratili u Livno gdje su nas domaćini počastili na ugodnoj terasi trgovačkog centra gdje smo kupili ponešto artikala za večernje druženje, a tada se zaputili na istočnu stranu Livanjskog polja prema Cincaru.
Našim kombijem kojeg je cijelu prethodnu noć na putu do Livna vozio neumorni Ilija, pa se onda cijeli dan penjao na Troglav, stigli smo i na ogroman plato pod Cincarom koji ima površinu oko 400 km2. Tu se na oko 1.200 m/nv nalazi još nepotpuno dovršena planinarska kuća PD "Cincar" koju nam je domaćin Ivo s ponosom cijelu pokazao, a u njoj nas dočekao vrijedni i samozatajni veteran ovdašnjih planinara Kamilo.
Kat i potkrovlje su gotovo u potpunosti uređeni i čine ih spavaonice s preko 50 udobnih potpuno opremljenih ležajeva. 
U prizemlju i vani ispred samog objekta je preostalo još nešto radova i nabavke namještaja, no to ni malo nije smetalo da se osjećamo izvanredno ugodno, pa smo tu večer proveli uz naše domaćine u odličnom raspoloženju.
Od namirnica koje smo ponijeli od kuće, a jednim dijelom i kupili u Livnu napravili smo večeru u poznatom slavonskom stilu ...
... dok su se domaćini potrudili da sve to dobije i štih lokalnih specijaliteta, pa sve to još poduprli kolutom čuvenog livanjskog sira i poznate rakije lincure iz Ivine vlastoručne proizvodnje, a nije nedostajalo ni piva i drugih pića. 
Tako smo umorni više od izdašnog jela nego od cjelodnevnog hodanja legli na počinak dok se nad Cincarom nadvila prohladna noć.
Ovime i završavam današnji post koji ću u slijedećem nastavku dopuniti opisom i fotografijama uspona na Cincar i doživljajima koji su obilježili drugi dan našeg nezaboravnog boravka u ovom kraju.
Najljepši pozdrav svima!
Post je objavljen 26.05.2007. u 18:12 sati.