“Idem”, rekao joj je dok su stajali u zaklonu haustora, a zapusi hladnog vjetra rasprskavali kišu po njihovim nogama. “Kuda ideš?” upitala je, pogledavši ga začuđeno. Samo trenutak prije razgovarali su o tome koliko je prošlo od kad je zadnji puta prespavao u njenom stanu, a oči su odašiljale želju da se to dogodi i večeras. Ništa nije naslućivalo ove njegove riječi.
“Nekud....”, promrmljao je.
“Zar ti se stvarno ide?”, u njenom glasu bilo je iskrene znatiželje i prikrivenog poziva..da ostane još koji trenutak ovdje, s njom. „Ne, ne ide mi se, ali isto tako mi se više ne stoji ovdje“, rekao je izbjegavajući njezin pogled.
„Znači, radiš ono što ti se ne radi, što ne želiš?“, nastojala ga je uvući u još jednu raspravu, održati ovaj status quo, ovo stajanje na hladnoći, kiši i vjetru. „Da, zar do sada to nisi već primijetila? No, jednom ću valjda i raditi nešto što želim...ali do tad će još puno puta vjetar povijati ječam.”
“Hehe...pjesniče”, nasmiješila se. “Pjesnik...ili plagijator..ali netko i to mora biti”, odvratio je u pozdrav, susprežući drhtaj u glasu i otputio se mokrim kolnikom.
Post je objavljen 26.05.2007. u 16:56 sati.