LOŠE SJEĆANJE
Ponovo sjedim na psihijatrijskoj stolici pokušavajući zaboraviti smrt mojih roditelja. Nisam ništa očekivala. Nisam imala osjećaj da ce mi novi psihijatar pomoći. Nisam mogla zaboraviti izraz na licima mojih roditelja koji su mrtvi ležali na podu. Bilo mi je tek deset godina i ne sjećam se svega bas najbolje. Probudio me je snažan i prodoran vrisak moje majke. Kad sam ustala iz kreveta i otišla do njihove sobe, vidjela sam kako leže na podu. Pokušala sam ih probuditi, no nisu otvarali oči. Nisam znala sto da učinim. Otrcala sam susjedi u placu i jedva dolazeći do zraka ispričala sam joj sto sam vidjela. Ona je tada pozvala hitnu pomoć i policiju. Ujutro sam se probudila uz baku. Rekla mi je da su mi jučer dali sedative da me smire pa da se zato vjerojatno ne sjećam ničega poslije dolaska hitne pomoći i policije. Neko vrijeme su živjeli sa mnom u kuci mojih roditelja, mojoj kuci, ali tad su shvatili da bi bilo najbolje da ja preselim k njima. Bilo je previše uspomena vezani uz tu kuću i previše stvari koje su me podsjećale na moje roditelje. Kuću su kasnije djed i baka prodali, a novac su položili na moj bankovni račun. Još uvijek nisu našli ubojicu koji je ubio moje roditelje. Nigdje po sobi nije bilo otisaka, a još nije utvrđeno sto je izazvalo smrt mojih roditelja. Nigdje na njihovim tijelima nije bilo rana od metaka ili većih ubodnih rana koje bi izazvale smrt. Jedino sto je bilo neobično na njihovim tijelima bile su male rupice na njihovim rukama. Jedino sto je bilo utvrdeno je to da je ubojica ukrao nekoliko kutija nekita iz privatnog sefa mojih roditelja koji se nalazio u kuci. Moji roditelji bili su veoma uspjesni zlatari, poznati po modernom i prekrasnom nakitu koji su svi rado nosili. Sada moj stric vodi zlatarnicu. Tako su moji roditelji htjeli. Meni su ostavili svu svoju ustedevinu koja je poprilicno velika i apartman na moru. Od smrti svojih roditelja posjecujem psihijatra. Sada imam sesnaest godina i po posljednji puta lezim na toj koznoj sofi, prepriavajuci taj strasan dozivljaj nepoznatoj osobi koja tvrdi da ce mi pomoci. No to su samo isprazne price, jer od svih psihijatara koje sam posijetila ni jedan mi nije pomogao. Nakon sest godina rekla sam „dosta“. Odlucila sam krenuti ispocetka, kao nova cura u novome gradu. Rekla sam baki i djedu da cu srednju skolu pohadati izvan mjesta. Oni su se sa time slozili iako su bili pomalo zabrinuti. No poznavajuci mene znali su da sam odgovorna osoba iako ponekad postupam potpuno drugacije nego sto bi itko ocekivao. Odlucila sam otici u novi grad… grad u kojem ce me ,mozda, netko nazvati po imenu. Ovdje me svi zovu „Psycho girl“ , a nisu ni svjesni koliko bi mi mnogo znacilo da me netko zovne po imenu. Zovem se Ellouise, ali me baka i djed od milja zovu Ella. To je nadimak kojim su se sluzili i moji roditelji dok su jos bili zivi. U skoli sam oduvijek bila izopcena cudakinja i nikada nisam imala prave prijateljice. Bila sam nepopularna, neprimjecena i po njihovu misljenju potpuna streberica. No to nije bila istina. To sto sam imala odlicne ocjene bilo je odraz mog siromasnog drustvenog zivota, i toga sto sam u knjigama pronalazila spas, nekakav svojevrstan bijeg od stvarnosti i problema. Nista nije pomagalo u mome naumu da me ljudi prihvate. Nisam ruzna, bas naprotiv… imam blago valovitu, zlatnoplavu kosu do polovice leda. Oci su mi smede boje, a usne boje zrelih tresanja su malo vece od normalnih. nikada nisam imala problema s pristicima, ali zato imam nekoliko pjegica po nosu. Visoka sam i vitka, a sve to zahvaljujuci dobrim genima jer se ja nisam bavila nikakvim sportom. No ni to, a ni moderna i lijepa odjeca koju sam kupovala kako bi se uklopila u drustvo nisu mi pomogli u tom naumu. I evo sada povlacim krajnje poteze, pomalo kukavicne, ali ja to i jesam kukavica. Nikad nisam imala hrabrosti usprotiviti se nekome. Iako mogu satima pricati o nekome ili necemu nikada se u skoli nisam pokazala takvom. Bilo me previse strah sto ce ostali misliti i kako ce na to reagirati, pa mi je bilo najbolje sutjeti.
NOVI POCETAK
Bila je subota. Baka me je snazno zagrlila. „ne moras otici Ella. Da ostanes,sigurna sam, da bi se sve popravilo.“ ,tu je malo zastala nadajuci se da cu ipak odustati od svog nauma. No nisam nista rekla pa je nastavila, „ako ti nesto zatreba ili se pozelis vratiti znas gdje nas mozes naci.“ „Znam“, rekla sam to sa zahvalnoscu. Poljubila sam baku i uputila se u vlak. Cula sam je kako vice za mnom „Sretan put“, ali nisam se osvrnula. Ovo je novi pocetk i ovdje nema mjesta za poslost.
Put do ________ (jos ne znam kak bu se grad zval) trajao je tri sata. Odabrala sam to mjesto zbog dva razloga. Prvi je bio taj sto je taj gradic mjesto sa vrlo malo sunca pa, nadam se, moja bijela boja koze nece doci do izrazaja. A drugi razlog je taj sto je gradic vrlo malen. Moja orijentacija bila je ravna nuli pa ce mi biti lakse snaci se u malom gradicu. Kada smo stigli sjela sam u prvi taksi koji me je odveo do moga stana u blizin centra grada. Stan je bio normalne velicine i nalazio se na trecem katu. U stanu se nalazila jedan spavaca soba sa velikim krevetom, nocnim ormaricom sa lampicom na njemu i veliki starinski ormar za stvari. Na zidu je bila slika na kojoj je nepoznati autor naslikao izobliceno covjekovo lice na kojem su do izrazaja dolazile oci. Bile su to crvene oci sa najprodornijim pogledom koji sam ikad vidjela. Kuhinja i blaovaonica su bile spojene. Kuhinja nije bila opremljena po najnovijoj modi, kao ni ostatak kuce, ali je sve radilo i bilo je vrlo dobro ocuvano. U blagovaonici se nalazio drveni, okrugao stol, a oko njega cetiri stolice. Kupaonica je bila dovoljno velika za moje kriterije. Bila je prekrivena novim, bijelim plocicama. Kada, wc, umivaonik i tri police bile su i vise nego sto sam ocekivala. U dnevnom boravku bila su dva velika i udobna kauca. Na polici je bio postavljen televizor, koji iako je bio stariji je radio. U radnoj sobi je bio postavljen veliki radni stol i tri ormara puna nekakvih knjiga na latinskome jeziku. Posto nisam znala latinski jezik odlucila sam ih sve skinuti s polica. Nakon sto sam razgledala stan otisla sam na spavanje jer sam bila izmorena od puta.
Ujutro me probudila svjetlost koja je dopirala kroz velik prozor na zidu moje spavace sobe. Vani je bilo suncano s pokojim sivim oblakom na nebu. Odteturala sam do kuhinje napola sapvajuci i otvorila frizider. Unutra je bilo samo nekoliko namirnica ,a to me je podsjetilo da kasnije odem u trgovinu. Uzela sam iz hladnjaka mlijeko, nalila ga u posudicu i sipala zitne pahuljice. Sjela sam za stol i pocela polako jesti. Razmisljala sam o tome sto sve moram danas uciniti. Moram raspakirati stvari i malo pocistiti stan, otici u trgovinu i do skole da prijavim moj dolazak. Ustala sam od stola i prionula na posao. Robu iz putne torbe poslagala sam u ormar u spavacoj sobi, knjige i sve potrebstine za skolu stavila sam na veliki ormar u radnoj sobi s kojeg sam predhodno maknula knjige na latinskom jeziku koje mi nisu trebale. Stvari iz moga nesesera poslagala sam na police u kupaonici, a svu moju sminku nabacala u ladicu. Usisala sam cijeli stan i oribala kuhinjske elemente. Bilo je prljavije nego sto je izgledalo. Presvukla sam se i otusirala te krenula u ducan. Kupila sam namirnice, vecinom gotova jela i uputila se u doma da ih ostavim u kuci. Kada sam usla u stan cula sam zvonjavu telefona pa sam brzo odlozila namirnice i javila se. Bila je to moja baka.
„Bok, Ella! Baka je“, rekla je zabrinuto, „zasto si tako zapuhana? Zar si plakala?“
„O, bok bako!“, pozdravila sam ju veselo da bi ju primirila. „Nisam plakala, ne moras se brinuti.“
„ah, dobro. Zar si trcala?“, upitala je oprezno, kao da mi ne vjeruje.
„Ne, ubiti da… ma nema veze.“ Rekla sam zbunjeno.
„Kako si se snasla u novome gradu?“, upitala je oprezno.
Nisam znala sto da joj kazem jer jos nisam bila dovoljno dugo ovdje da bih mogla odgovoriti na takvo pitanje.
„Dobro“, slagala sam, „Upravo sam bila u ducanu da kupim hranu.“
„Uredu. Ne bih ti htjela smetati jer znam da si tek jucer stigla, samo sam htjela provjeriti kako si putovala i jesi li se tamo snasla.“ , u glasu joj je osjecala briga i ljubav istovremeno, „Djed te pozdravlja…“
„Bako…Ne smetas, zapravo mi je veoma drago sto si nazvala.“ Sada se i meni u glasu osjecala ljubav i zahvalnost. „Pozdravi i ti djeda i slobodno nazovi kad god hoces.“
„Dobro, naravno da cu nazvati. Cuvaj se, bok!“
„Bok bako!“ Rekla sam i poklopila slusalicu. Zaputila sam se u kuhinju da stavim namirnice u frizider. Malo pomalo frizider se napunio. Vec je proslo podne, a moj zeludac me je podsjetio na to da moram rucati. Skuhala sam rizu sa povrcem i ispekla si pljeskavicu. Sjela sam na kauc, upalila televiziju i pocela jesti. Na televiziji nije bilo nicega sto bi posebno zakupilo moju paznju pa sam nakon sto sam pojela rucak ugasila televiziju i otisla u kuhinju da operem posude koje sam umrljala. Posto sam sa svime bila gotova otisla sam do skole.
Skola se nalazila u blizini moga stana pa sam otisla pjesice. Izgledala je poput velike zgrade na tri kata. Zidovi su bili tamno bijele boje sa nekakvim romanickim ukrasima, a u sklopu skole bila je i dvorana za tjelesni i veliko skolsko igraliste.
Na pultu u skolskom hodniku docekala me je visoka djevojka sa osmjehom na licu. Kosa joj je sezala do guze, a bila je vatreno crvene boje. Oci su joj bile smede boje, a usne ruzicaste. Prisla sam joj.
„Bok! Ja sam Ella Carper i dosla sam…“ Tu me je djevojka prekinula.
„Bok! Ja sam Hannah i pomoci cu ti da se sto bolje snades u nasoj skoli.“
Rekla je to s najvecim smjeskom na licu koji sam ikada vidjela.
„Drago mi je sto smo se upoznale.“ Rekla sam pruzivsi joj ruku.
„I meni.“ Pruzila mi je ruku i ponovo se osmjehnula.
Hannah je bila totalna brbljavica. Vodila me je po skoli pokazujuci mi svaku ucionicu, a za svaku ucionicu pricala je novu pricu.
Kad smo zavrsile obilazak vratile smo se do pulta u hodniku.
„Pa… hvala ti na detaljnom obilasku ove skole“ , rekla sam pomalo izmorena od jednosatnog obilaska.
„Nema na cemu“, rekla je Hanna jos uvijek puna energije, “ali prije nego sto odes moram ti dati tvoj raspored sati“
„Ah, da…naravno.“, ne mogu vjerovati da vec sutra krecem u skolu.
Pruzila mi je plan skole, a raspored je pomno promotrila.
„Izgleda da cemo nekoiko sati slusati zajedno.“, rekla je veselo.
Sad mi je vec bilo malo lakse, jer i jedno poznato lice medu toliko nepoznatih mnogo zanaci.
„Super!“, rekla sam veselo.
„Vidimo se onda sutra, bok!“
„Bok!“, uzela sam svoj raspored i otisla.
Vani se vec pocelo mraciti. To me je pomalo zacudilo jer je bilo tek sest sati. Do stana mi je trebalo petnaest minuta hodanja, a na tome ni moje noge nisu bile bas zahvalne.
Usla sam u stan, zakljucala vrata i upalila sava svijetla. Stavila sam CD s pjesmama u moj laptop. Nisam podnosila tisinu kada se vani smraci. Kada je melodija pjesme ispunila prostoriju mogla sam nastaviti s pripremama za skolu.
Odlucila sam da cu sutra imati obucene traperice, koje su malo razdrapane na koljenima, crvenu majcu sa nacrtom zmaja i crnu vestu koja mi doseze do iznad koljena.
Skinula sam se i krenula na tusiranje. Napunila sam kadu vodom i legla u kadu. Veoma mi je godila vruca voda, opustala me je.
Na trenutak sam sklopila oci, ali me umor me je svladao pa sam zaspala.
Kada sam otvorila oci uhvatila me blaga panika jer sam mislila da sam zakasnila u skolu, no vani je jos uvijek bio mrak pa sam se primirila. Izisla sam iz kade jer je voda vec bila hladna i ogrnula se rucnikom. Kosa mi se vec gotovo osusila. Pogledala sam na sat i vidjela da je pola cetiri u jutro. Obukla sam pidzamu i legla u krevet. Zaspala sam istog trena.
Sanjala sam livadu. Bila je puna cvijeca i ptica koje su pjevale, a u blizini se cuo zubor potoka. Tada su nebo prekrili tamni oblaci, a ptice su istog trena prestale pjevati. Zubor potoka se vise nije cuo. Vidjela sam dvije crne prilike kako se vuku po travi prema meni. Imali su izoblicena lica, ali sam ih odmah prepoznala. Bili su to moji roditelji. Dopuzali su do mene i svaki me je uhvati za jednu nogu. Poceli su me vuci u tamnu sumu. Nisam znala sto da ucinim. Pocela sam vristati.
Vrisak mi se stopio s zvonjavom budilice i probudila sam se.
Bila sam uplasena iako sam taj san sanjala vec nekoliko puta. Morala sam se vec naviknuti na nocne more jer sam ih sanjala gotovo svake noci, no nisam.
Ustala sam iz kreveta i razgrnula zastore ne prozorima. Vani je bilo oblacno.
Obukla sam pripremljenu robu i uputila se u kupaonicu. Oprala sam zube, umila se i pocesljala. Stavila sam malo sjenila na oci i korektor za lice da prekrijem podocnjake.
Osjetila sam kako mi se zeludac steze od gladi jer od podneva nisam nista jela i uputila sam se u kuhiju.
Napravila sam si sendvic i brzo ga pojela. Iako sam doruckovala uzela sam novac za uzinu i stavila ga u dzep.
Obukla sam jaknu, uzela torbu i kisobran jer je sad vec vani padala kisa i uputila se u skolu.
Dosla sam u skolu prije vecine ucenika jer su hodnici jos bili prazni. Uputila sam se do svog ormarica da odlozim jaknu i obujem papuce. Kada sam obavila sve sto sam trebala uputila sam se do razreda. Prvi sam sat imala fiziku.
Malo sam zastala pred razredom i duboko udahnula. Osjetila sam kako mi se koza najezila kada sam zakoracila u razred.
NOVI LJUDI
Osjecala sam poglede na sebi kada sam usla.
„Ella? Hej, Ella?“, zacula sam poznati glas. Zvucao mi je kao spas u ovoj prostoriji punoj ljudi koje ne poznajem.
Okrenula sam se i vidjela Hannu kako mi se osmjehuje.
„Ej, bok Hannah!“, rekla sam s olaksanjem.
Hannah se uputila prema meni i snazno me zagrlila. Zbog toga sam malo pocrvenila jer mi je bilo neugodno posto smo stajali nasred razreda.
Uhvatila me je za ruku i povukla da mjesta na kojem je ona sjedila.
„Imas srece sto sjedim sama.“, rekla je uz tajanstveni, ali vragolasti osmjeh. Imala sam osjecaj da mi nesto presucuje.
„A zasto sjedis sama?“, upitala sam jer sam htjela otkriti sto mi to ona skriva.
„Pa… Bok Jaspere!“, povikala je Hannah nekome iza mojih lediju.
Okrenula sam se da vidim koga to ona pozdravlja.
Prema meni je hodalo najljepse ljudsko bice koje sam ikada vidjela. Imao je kosu boje ugljena, zagasito crnu, a takve su mu boje bile i oci. Lice mu je bilo apsurdno lijepo. Crne oci i crvene usne bile su u kontrastu s njegovom bijelom kozom. Celjust mu je bila blago izrazena. Bio je visok, lijepo graden i ocekivala sam da nestane poput fatamorgane.
„Bok! Ja sam Jasper.“ Uljudno se predstavio kada nam je prisao. Govorio je glasom arkandela. Shvatila sam da sam zinula od cuda pa sam brzo zatvorila usta.
„B-bok!“,rekla sam zbunjeno. „Ja sam…ja sam Ella.“
Pruzila sam mu ruku. Pogledao mi je ruku i nasmjesio se nekoj svojoj privatnoj sali, no nije pruzio svoju. Spustila sam ruku zbunjeno.
Hannah je brzo progovorila da prekine neugodnu sutnju.
„Ella ovo je moj brat.“, pogledala je nakratko prema meni, a zatim prema njemu. „nesto me trebas Jaspere?“
„Zapravo da“, rekao je lezerno, „hoces li danas poci sa mnom?“
„Najvjerojatnije… jos cemo se dogovoriti.“ Odgovorila mu je Hannah uz vragolasti osmjeh na licu.
Jasper je jos jednom bacio svoj neodoljiv pogled prema meni, blago se osmjehnuo i otisao. Ostala sam stajati na mjestu sve dok me Hannah nije potegla za rukav pokazavsi mi da sjednem na stolicu. Osjecala sam se glupo zbog moje reakcije na Jaspera, a Hannah kao da je znala na sto mislim pa je progovorila.
„Nemora ti biti neugodno zbog reakcije na Jaspera“,rekla je blago se osmjehnuvsi, „no, ako pokusas uciniti nesto u vezi njega, savjetovat cu te da odmah odustanes jer ga jos ni jedna djevojka nije uspjela toliko zaintrigirati da bi joj to uspjelo.“
Pogledala sam pomalo postideno prema Hanni, a ona je samo nastavila.
„Jednom je rekao da ce se zaljubiti u onu koja jedina nece tako ,kao sada maloprije ti, reagirati na njega.“
Odmah sam pozalila zbog moje reakcije.
Hannine rijeci bile su kao hladan tus koji me je spustio na zemlju. Neznam zasto sam uopce pomislila da bi ja imala sanse kod nekoga tako nevjerojatno lijepoga.
„Izgleda da ti je brat pomalo umisljen,“ rekla sam pomalo ljutito. „zasto misli da svaka cura zeli biti sa njim?“ sada sam posve lagala.“Ja naprimjer uopce nisam pomislila na tako nesto kad sam ga ugledala, jednostavno sam bila zapanjena jer je voma lijep.“
Nisam mogla vjerovati sto sam upravo rekla, a nisam ni shvacala zasto sam to rekla.
Hannah me pogledala u cudu i zasmijuljila se. Tada je uciteljica usla u razred pa vise nista nije mogla reci.
Ustala sam i otisla do uciteljice. Iako mi se gospoda Black cinila simpaticnom to nije bilo dovoljno da zavolim fiziku.
Nakon sto sam se predstavila otisla sam natrag na svoje mjesto. Nisam mogla pozorno pratiti nastavu jer sam neprestano razmisljala o Jasperu. Bilo mi je veoma zao zbog moje reakcije jer sada vise definitivno nisam imala sanse kod njega. Odlucila sam prema njemu ne osjecati nista vise od prijateljstva jer nisam htjela biti povrijedena. To je bila moja odluka i to je ono cega cu se drzati.
Sat je trajao nevjerojatno dugo. Nisam se ni pokusavala usredotociti na gradivo. Pocela sam se igrati pramenom kose.
Stalno sam mislila na to kako jedva cekam da ponovo vidim Jaspera. Nisam mogla vjerovati da je ostavio tako snazan dojam na mene.
Zvonjava je oznacila kraj sata, a srce mi je pocelo ubrzano lupati od pomisli da cu vidjeti Jaspera.
Pokupila sam knjige i zajedno sa Hannom izasla iz ucionice.
„Sto imas sljedeci sat?“, upitala me Hannah.
Pogledala sam na svoj raspored.
„Tjelesni“, odgovorila sam joj.
„Izgleda da ces na tjelesni poci bez mene jer meni je sljedeci sat geografija.“, osmjehnula mi se.
„Steta.“, rekla sam, „Vidimo se…“
Okrenula sam se od Hanne i uputila se do dvorane za tjelesni. Bila sam razocarana jer sam se nadala da cu sresti Jaspera, no nisam. Usla sam u svlacionicu i presvukla se u opremu za tjelesni. Sjedila sam na klupici i cekala da pocne nastava.
Prisla mi je grupica djevojaka i pocela me promatrati sa zanimanjem.
„Bok!,“ rekla je jedna od njih.“ja sam Viki, a ovo su Lisa i Laura.“
Sve tri djevojke imale su dugu plavu kosu i plave oci. Imale su jednake dresove za tjelesni. Nokti su njim bili dugi, njegovani i obojani u roza boju, a bile su i slicno nasminkane. Izgledale su poput blizanki iako si u licu uopce nisu slicile.
Izgledale su poput onih djevojaka koje su me u staroj skoli najvise ponizavale. Poput djevojaka koje svi mrze, a opet njim se ulizuju jer zele upasti u njihovo drustvo.
„Samo smo ti zeljele reci da u ovoj skoli postoje tri pravila,“ rekla je Viki. “A ta ces pravila postovati.“
„Kao prvo, mi odredujemo pravila“ , rekla je Lisa.
„Kao drugo, ne pokusavaj upasti u nase drustvo jer ti vec sad sa sigurnoscu mogu reci da ti to nece uspjeti.“, nadodala je Laura.
„Kao trece,“ pocela je govoriti Viki, „ostavi Jaspera na miru.“
Kada su to rekle okrenule su se od mene i otisle. Nisam mogla vjerovati sto se je upravo desilo. Bila sam zapanjena.
Prisla mi je jos jedna cura. Bila je niska i imala je kratku crnu kosu.
„Bok! Ja sam Sara.“
„Bok! Ja sam Ella.“, rekla sam joj, jos ne mogavsi vjerovati sto mi se upravo desilo.
„Ne brini zbog njih, mozda izgledaju opasno, ali zapravo ne grizu.“ Rekla mi je Sara zasmijuljivsi se.
„Ma… ne brinem se ja zbog njih. Samo ne mogu vjerovati da su to sada napravile.“
„To stalno rade, shvati to kao poklon dobrodoslice.“
Nisam mogla a da se ne nasmijem na Sarinu usporedbu.
„Zasto su rekle da ostavim Jaspera na miru“, upitala sam ne mogavsi se suzdrzati. „Pa, mislila sam da on nema curu.“
„Zapravo nema, ali Viki toliko zeli biti s njim da svim curama brani da uopce razgovaraju s njim.“
Tada je trener usao u svlacionicu i pozvao nas u dvoranu pa smo morale prekinuti razgovor. Na tjelesnome smo igrali kosarku. Kosarka i plivanje bili su jedini sportovi koje sam voljela, pa sam uzivala igrajuci utakmicu.
Sljedeci sat koji sam imala bila je povijest. Nadala sam se da i Hannah ima povijest kako ne bi morala sjediti sama.
Usla sam u razred i ugledala jedinu praznu klupu, a posto nije bilo Hanne da sjednemo zajedno sjela sam sama. Cula sam kako je netko sjeo pokraj mene pa sam se okrenula da poledam tko je to. Pokraj mene je sjedio Jasper i smjesio se.
Post je objavljen 25.05.2007. u 20:01 sati.