Bila je to obična štanga, tako metar, metar i pol duga. Tko će znati kada ili zašto odbačena. Skupljala je prašinu, brojala svoje dosadne dane u šupi kod Gige čekajući dan kada će je se netko sjetiti. Giga nije previše mario za tu štangu. Nije ni znao da ona postoji.
Nije se Giga volio spuštati u starim drvenim gredama i kartonom zatvorenu šupu. Podsjećala ga je na poslove koje je radio, sva dosadna i kako je on tada mislio glupo provedena poslijepodneva sa ocem. Gomila alata, većina nikad upotrebljenog, koje je njegov stari skupljao vatreno kao on sličice Životinjskog carstva. Na kuki je visio okvir ponija koji ga je vraćao u neke bolje godine kada je još vozio bicikl po nasipu. Stara kosilica koju je stari dovukao iz Austrije za tko zna koliko novaca u nosnicama je budila mirise košenja trave kod bake. Kako li je tek mrzio taj vrt, bakino urlanje iz kuhinje da pazi na cvijeće i kihanje koje je slijedilo, jer naravno, Giga nije znao da je alergičan na pelud.
U biti malo je toga volio kad je bio mali, a još manje stvari voli sada kada je odrastao. Ajde, kao i većina ekipe sa kvarta volio je i još uvijek voli otići na Dinamove utakmice. Kad ga je stari vodio kao klinca uživao je u njima i znao imena svih igrača napamet.
Danas kada ode na tekmu zasjedne negdje na istok i sa ekipom vrijeđa sve igrače redom, bilo protivničke ekipe, bilo Dinamove. Poseban pik ima na suce. Ili na njihove žene, kako vam drago.
Ne bi se on ni te subote spuštao u šupu da ga stari nije poslao da potraži staru gajbu Žuje, ode u dućan i zamjeni je za novu. Po Murphyjevom zakonu ono što tražiš zakopano je ispod najveće hrpe smeća koju si u životu vidio. Ili iza nje. I prolaz ti zaklanja još veća hrpa smeća.
Kako je razbacivao godinama nabacivane kante od boje, polomljene stolice, odbačeni kuhinjski element, bubanj od veš-mašine i ostali otpad pogled mu padne na štangu.
U trenutku mu glavom proleti ideja kakve se dugo nije dosjetio. Odnosno, padale su mu na pamet svakakve psine, samo je bio prelijen provesti ih u dijelo.
Klipšući sa prašnjavom gajbom do dućana razradio je ideju i skoro se nasmiješio prodavačici kad mu je zapuhana od cukanja gajbe iz skladišta uzvratila kusur. Giga se rijetko smiješio.
Na povratku iz dućana zaključio je da će mu trebati pomoć za provođenje ideje. Izbor je pao na Tihog. Tihi i Giga su bili frendovi otkad znaju za sebe. Giga nije bio od velikih riječi, a Tihi nije bio od nikakvih. Ako bi taj čovjek progovorio više od 10 riječi u jednoj večeri to bi bilo čudo. A i tih deset se ponavljalo i uglavnom glasilo: '' Daj mi Žuju, 'ko mi da pljugu i idem pišat.''
Kada je čuo plan Tihi je veselo i s puno, samo njemu svojstvenog, flegmatičnog uzbuđenja rekao: ''OK.''
Za pripremu osim same štange, trebalo im je nešto šmirgl papira, kantica sa sivom bojom, bezbojni lak i kist. Nije ih iznenadilo kada su sve to pronašli u Giginoj šupi. Najbolje da će još trošiti novce za nešto tako jednostavno, a opet genijalno. Štanga je uskoro zablistala, ošmirglana, pofarbana, sva blistava.
Odabir je pao na subotu. Subotom je najviše ljudi u tramvajima prema Dolcu i Glavnom kolodvoru. Od kumica ujutro do pijane ekipe koja se tijekom noći vraća iz centra doma u kasni sat. Giga je oduvijek mrzio te gužve u 6-tici i noćnoj 31-ci. Uvijek bi tu bio neki pijanac koji bi gnjavio ekipu u drugim kolima, ili upišan ili još gore zasran zaspao na sjedalici točno tako da usmrdi cijelu prikolicu. Ne pomaže tu ni otvaranje svih prozora. Giga se uvijek pitao kako netko tako pijan uvijek uđe u prikolicu, gotovo po pravilu, a ne u prva kola.
U čemu je bila fora njegovog 'briljantnog' plana? Ekipa uđe u tramvaj, i naravno kad isti krene, svi se love za štangu. E sad ako se pojavi još koja štanga za koju se možeš uloviti iznad glave – super, pogotovo ako je gužva.
U subotu su se probudili oko 5. Krenuli su jako rano ujutro držeći svaki svoj kraj štange koju su držali posred prikolice taman toliko da se kumice mogu uhvatiti za nju. Kada bi se kumica ulovila oni bi polako počeli dizati ili spuštati štangu, ili je njihati lijevo desno. Puno bi gore prošle ušminkane gospođe koje su krenule na Dolac. Kad bi se koja takva uhvatila oni bi je povišenim glasom, dok je tramvaj vozio između stanica, 'upozorili' da je to njihova šipka i da šta se ona ima držati za nju, neka je izvoli pustiti. Čak je i Tihi odradio svoj dio posla i sasvim se dobro držao u verbalnim napadima na zbunjene gospođe. Nijedna se žrtva baš i nije posebno dobro snašla. Nakon par sati ujutro, odlučili su to ponoviti navečer.
Nakon par krugova navečer u kojima su si dali oduška na par polupijanih klinaca i jednom ozbiljno načetom pijancu kojeg su doslovno iznijeli iz tramvaja nakon što su skužili da ih apsolutno ništa ne razumije odlučili su napraviti još krug, dva i doma.
Uto su u tramvaj ušla dva klipana i počela laprdati o tome kako su danas zajebali onog papka Matka i kako su ga izvrijeđali i kako su mu...
Slušajući ih Giga i Tihi su skužili da pričaju o Bucinom mlađem bratu. Buco je jedan od frendova iz kvarta, jedan od najfrendova. Matko je mucao cijeli život, i iako su se i oni znali šaliti i sprdati sa njim bili su uvijek zaštitnički nastrojeni prema njemu. Pogledali su se, nasmiješili i pustili štangu. Štanga je opalila po glavi klipane koji nisu ni skužili šta im se desilo ni otkud ta štanga koja im se kotrlja pod nogama.
Naši su junaci kao nevine ovčice izašli iz tramvaja na idućoj stanici, zapalili pljugu i bez riječi otišli na pivu. A štanga, ma koga briga za štangu.
Post je objavljen 23.05.2007. u 21:49 sati.