Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lucija9

Marketing

SA MNOM DANAS NISI NI ZAPOČEO

- Moliš? – upitam tiho.

- Ne, razgovaram s njom - prihvati tihi razgovor.

- A što je s njim?

- Njemu sam rekao što ga ide na vrijeme. Ni nama, ni njoj nije bio dobar.

- Čini mi se da našim mrtvima uvijek ostajemo dužni...!

- E, sad si našla filozofirat. Pusti me da završim s njom, pa ću s tobom.

- Sa mnom danas nisi ni započeo!

- Još ti auto nije ispario iz glave?

- Htjela sam da mi ga pomogneš oprati.

- Pranje je pišljivih dvajst kuna. Jebalo te dvajst kuna! Uostalom nisam ruke našo na cesti.

- Nisi?

- Eee, jebeš me jebeš!

- Ne psuj! Oprala sam ga sama. Razgovaraj s mamom pa idemo.

- Kamo?

- Ja k sestri na ručak, a tebe ću prebaciti kamo hoćeš.

Ušutimo. Cijelim tijelom osjećam tišinu. To se zove grobna tišina, pomislim. Na mahove zacvrkuću vrapci. Samo povremeno, jer tišina dominira. Još je rano jutro. Osjeća se miris vlažne zemlje. Zrake sunca tek ponegdje probijaju krošnju stabala. Uz glavnu cestu, lijevo uz živicu, na šestom polju, ispred drugog groba, stojimo. Moj dragi i ja. Stoji ispred nadgrobne ploče svojih roditelja, pognute glave. Ruke spuštene, zapletenih prstiju ispred sebe. Pomiče usnama. Vratio se molitvi. Ja stojim malo sa strane.

Kao jeka vraća mi se izgovoreno «Sa mnom danas nisi ni započeo!» i shvatim da taj «danas» tu smeta. Između nas nismo pokrenuli ništa ni danas, ni do danas. Veza mi sliči na prethodnu. Nisam si uzela vrijeme da naučim biti sama...

- Znaš li da moja stara nije nikad zvoncala? Ni starom ni nama. A imala je razloga. Bila je legenda!

- Rekao si «zvoncala»? To nije lijepo što si rekao.

- Sitničava si!

- Da li ti je stara bila sretna?

- Vraga sretna! Stari je bil ženskar i diktator. Bila mu je sluga pokorni do kraja.

Sluga pokorni, ponavljam u sebi. To je to! Postaneš legenda tek kad te nema?

- Je li radila?

- Nikada. Stari joj ni dozvolil... Ni jedna žena ne bi izdržala što je trpjela moja stara!

- A vi djeca, jeste joj bili dobri? Jeste joj pomagali?

- Mi njoj? Ona je pomagala nama. Ta žena je bila čarobnjak. Svo vrijeme, od kad sam bil bez posla imala je za mene u širclu, za pivicu i cigarete.

- Ja se s tim ne bih hvalila! Mame znaju biti bedaste. Čini mi se da joj život nije bila sjajna priča?

- Stari je sve zajebal. Nije si dal dokazat. Bil je nagao.

- Onda si ti na njega. Furamo..., ima četri mjeseca i da me pitaš kakav si, prvo bih rekla: nagao!

- Naglo si ti mene smotala, mala moja!

- Ja tebe? Čovječe istrčao si da ti pomognem, a ja se lovim na probleme. To me pali!

Odjednom, vidim u njegovom pogledu promjenu, a ni ja svoj ne skrivam. Ovaj razgovor srušio je iluzije. Ustvari, ovo je naš razgovor upoznavanja. Sve drugo je bilo udvaranje i taktiziranje. I sama sam iznenađena. Shvatim da me dohvatilo ono što se kaže: «Bi joj sve jasno!». Njemu treba nova mama, a meni je preostalo zvoncanje.

Od jučerašnjeg razgovora sam nabrijana. Inzistirala sam da mi je dužan pomoći oko pranja auta. To pranje je bio alibi za sve nezadovoljstvo koje se nagomilalo. Ja sam kriva. Ufurala sam se biti brižna, a nisam dala naslutiti da čekam pažnju. Sad znam, on mi ju ne može i ne zna dati. Da dostavljam kuhanu hranu u rajnglicama, opran i popeglan veš i da dijelim nedostatan novac s njim, to su bila moja cimanja pohvala i medalja od riječi. O Bože što mi bi? Sad kad sam očekivala djelo sve se urušilo. Nije sramota ne imati novac, razmišljam dalje, ali sramotno je biti lijen. I ovo na groblju, samo što me ne tjera na bljuvanje i pada mi na pamet biser mudrosti da živima više treba pažnje. I zašto loši dečki čope dobre cure? Treba razmisliti, nešto ne štima sa curama.

Šutimo. Meni postaje sve svejedno. On se uspravi, postane viši i čvršći. U tijelu i u pogledu.

- Ti si me zavela. To znaš. Snubila si me. Onu našu prvu večer taman kad sam odustao i htio ići doma, ti si me uvukla u svoj krevet.

- To je laž! Htjela sam po pravilima, a ti si me uvjeravao da pravila treba kršiti. Povjerovala sam ti.

- Teško žabu u vodu natjerat!

Nastane muk. Nelagoda potraje predugo. Prekinem neizvjesnost.

- Idem... Sama... Nemam ti što reći. Sve smo si rekli. Bok!

U nekoliko koraka već sam na cesti. Zaklonjena živicom. Ubrzavam korak. Najprije je iza mene tišina, a zatim začujem bat i struganje đona po asfaltu i njegov glas:

- Vrapčiću kam ideš? Nevjerojatno! Navučeš me..., pa noga! E neće to tako! Hrvatska je premala da se sakriješ! Naći ću te! Kravo debela!

Zatim čujem psovke koje ostavljam iza sebe i nadjačam ih trčanjem.




Post je objavljen 23.05.2007. u 17:41 sati.