Boja neba
oslikava se u mom pogledu.
Opija...
I još uvijek sanjam,
i vjerujem u nepoznate razloge.
Neću razmišljati...
Ponekad me vlastite misli plaše.
Osmjehnut ću se.
I pustiti osmijeh
u tvom pravcu,
da te takne.
Miris ljubavi
koja se jutrom sa mnom budi
skrivena i s onim istim
nepoznatim razlogom.
Ja drugačije ne umijem.
Trenutak kada snena
sklapam oči
i dozivam te...
Osjećam kako me
obavija tvoj dah...
I vrebam kao pantera.
U zasjedi.
Nečujno.
Puštam nebo
u svoj pogled,
lijeno otvarajući oči,
svjesna još jedne
neprospavane noći...
...i snova...
...i pukotina...
istkanih na duši...
Post je objavljen 21.05.2007. u 16:44 sati.