Sada će pasti pitanje kakav je to naslov?!
Nekakav sam morao napisati...
Kažu da smijeh liječi, ja to tvrdim i za suze. Šta reći osobi koja tvrdi da nikad ne plače? Da li on(a) svoje frustracije, strahove, emocije izbacuje iz sebe na druge načine? Vožnjom bicikla, trčanjem, udaranjem vreče, urlanjem na Mjesec, heklanjem, štrikanjem...
Meni nije normalno da čovjek, muškarac ili žena, svejedno, ne isplače dušu tu i tamo.
Kaj sam manje muško zbog toga? Mo'š si mislit...
Je li vam poznato ono olakšanje nakon što ste se dobro isplakali?
Znate li onu prazninu, iscjeđenost, jad, ali i ispunjenje mišlju da je taj kamen što vas je stiskao oko srca uklonjen, ponekad i zdrobljen snagom bujice suza.
Ne tvrdim da će suze riješiti životne probleme, u 99% slučajeva neće.
Ali nemojte se pretvarati u robote, hodajuće tvrđave koje gaze kroz život bez iskazivanja emocija.
Kad vam je nešto smiješno smijete se. Zašto ne bi, kad ste tužni, plakali?
Kada sam tužan, u depri, meni je normalno zabiti glavu u jastuk i isplakati se k'o što monsunski oblak lije kišu. Znam ja odlično plakati.
Smiju li se piti suze?
Post je objavljen 21.05.2007. u 12:31 sati.