za moju peppu
„di svako drži svoju stranu
I Ponosa i gluposti
Moglo bi bit
Da je lakše umrit
Nego ljudima reć
Oprosti…“
Rekla sam ti u školi da ću ti dati nešto..pitala si jesu li to riječi pjesama ili same pjesme…nisu…htjela sam ti reći neke stvari..ali kao i po običaju.nemam baš hrabrosti govoriti o nekim stvarima…i lakše mi je toj osobi napisati pismo i reći joj što mislim,osjećam…i nakon toga,kada ta osoba to pročita,nadala bih se kako se to više neće spominjati i da će sve ostati na tome…zašto?...možda zato što sam kukavica jer se ne želim još više zaplitati…možda se bojim toga da bi se slomila pred tom osobom…ali ne,…nemoj misliti da je ovo neko pismo koje bi te trebalo povrijediti ili nešto…znaš,imam osjećaj da si mi sada nekako bliže…ne znam jesi li ti to shvatila..ali mislim da je sve krenulo s time što sam ti rekla za svoj blog…za ono mjesto koje je jednim djelom predstavljalo moju dušu…i drago mi je zbog toga…drago mi je što te puštam u najdublji i najistinskiji dio sebe…neki dan kada si bila kod mene i kad si ostavila svoju i njegovu sliku na pozadini mog kompa…sjećaš se?....ma naravno da se sjećaš…da,onu na kojoj mu pokazuješ onako ženstveno i elegantno srednjak….ne znam kako će ti sad ovo zvučati…ali kad si ošla tako sam se zbedirala…ali ne zbog sebe nego zbog tebe….gledala sam tu vašu sliku i slušala pjesmu od gigija (ti cerchero)…i rasplakala sam se ….ne znam šta mi je bilo nit šta me je puklo..ali sam baš bila zbedirana što si ti u takvoj situaciji…iako znam da si sretna što je tako bilo i što se, unatoč onim danima kada poželiš dušu isplakat, nisi pokajala što si učinila to što jesi…drago mi je što si sretna zbog toga…..
Ali opet…sjećaš se onih dana kad smo još bile klinke…one nezrele curice koje su znale samo za zezanciju…sjećaš se onog kako smo muljale da znamo karate pa kad smo „podučavale“ one male curice i folirale se koju boju pojasa smo imale….sjećaš se onog našeg tajnog skrovišta i ufuravanja u detektivski posao….sjećaš li se kako smo uređivale taj naš mali kokošinjac i planirale posaditi okolo cvijeće…sjećaš li se kako smo napravile veliku strku oko otisaka cipela koje smo vidjele blizu u toj bašći…da,znale smo se uživiti u to da je neki manijak, uspješno zanemarivavši činjenicu da je to moja bašća i da su moji gotovo svaki dan išli tamo saditi mrkvu i ostalo…a znaš čega se ja uvijek sjetim…kad smo nas tri bile u onoj „kući“ i kad si onako smotano trčala pokraj sijena umjesto da si išla iza njega da te ne vide ljudi i ne saznaju da smo bile tamo…joj, to mi uvijek izmami osmjeh na lice…
I kroz ovih 8,9 godina pamtila sam te kao takvu…uvijek sretnu,veselu,živahnu i ludu djevojčicu…a sada,nakon što si sa mnom podijelila neke misli,probleme….sada kada mi pokazuješ kako imaš povjerenja u mene…tek sada sam shvatila kako se ona živahna i jaka djevojčica pretvorila u prekrasnu djevojku koja iako nastoji pokazati kako je jaka ipak predamnom ne skriva tužan pogled….tužan izraz lica i koja unatoč tomu što ne želi plakati pokazuje svoje suzne oči…
Sada sam shvatila kako ne postoje djevojčice koje zauvijek ostaju živahne,neopterećene….jer…i takve djevojčice jednom moraju postati zrele djevojke…koje imaju osmjeh jednako kao što imaju i suze….moram priznat da sam prije u osnovnoj htjela biti kao ti…al ne u tom smislu da te kopiram,nego htjela sam biti uvijek tako vesela neopterećena i nasmijana…jer…mislila sam kako ti nikada nisi plakala…drago mi je što si sad nekako otvorenija prema meni…
Znaš,nedavno sam razmišljala o smrti…o tome kako si jedan dan tu,hodaš smiješ se,pun si života,…a idući dan već te nema,ne postojiš….znaš kako se kaže,nikad ne znaš kad će te Bog pozvati k sebi…i zato sam odlučila napraviti,ispraviti neke stvari i učiniti nešto pa makar to bila i sitnica nevrijedna spomena…i zato ću tebe sad zamoliti za nešto…ovime ti se javno ispričavam za sve što sam rekla ne znajući da se osjećaš možda poniženo,jadno ili zbedirano…
OPROSTI što te zezam za K i P….
OPROSTI mi što sam se onako izderala na tebe bez ikakvog razloga (kad smo išle van i kad sam bila onako živčana,stvarno mi oprosti na tome jer si ja to ne mogu,svaki dan si to vrtim u glavi)
OPROSTI što te gnjavim svojim problemima
OPROSTI što ti ne znam pomoći i što ponekad ne znam naći riječi koje bi ti pomogle..
OPROSTI zbog svega i svih razloga,načina,riječi kojih se sad ne mogu sjetiti a kojima sam te povrijedila…
ja i ti imamo neki čudan odnos…ja mogu lako zagrlit nekoga,ali ne znam kad sam zagrlila tebe ( heeej ne umišljaj si ni ne želim to hehhehehe),ali nekako se bojim…
baš sam razmišljala o mostovima i zidovima koje čovjek tijekom svog života sruši i izgradi…u jednom trenutku sam mislila kako je naš srušen…ali onda si mi vratila povjerenje u tebe…i naš most,zid se ponovno gradi…nadam se da ćemo jednako uložiti svoj trud u gradnju i zajedno birati cigle kojima ćemo ga graditi…nadam se da ćemo odbaciti one ružne,beživotne i neupotrebljive jer ovaj put želim da taj most,zid bude što čvršći jači i otporniji…a za blog….ne želim da mi govoriš adresu dok sama to ne budeš željela…i dok ne budeš 100% sigurna u to da to stvarno želiš….ne želim da mi ga otkriješ samo zbog grižnje savjesti što sam onoj curi rekla za svoj…nemoj ju niti osjećati…nisi ti ta koja je rekla nego ja… ne želim da mi kažeš a da se kasnije pokaješ…ja neću navaljivati na tebe da mi ga kažeš jer želim da mi kažeš kad ti budeš spremna na to…i ne želim da ja budem razlog zbog kojeg bi ga ti onda prestala pisati…ili da zbog mene prestaneš pisati otvoreno i iskreno kao prije….
Znaš,nikad ti nisam rekla da te volim…i da mi je drago što si tu..uz mene…i onu poruku splići sam poslala jer to mislim…a mislila sam kako nema potrebe da ti to govorim jer valjda i sama to znaš…ali eto…sada ti ovo i pišem jer ti želim reći…
Volim te ludice i predstavljaš mi jednu od najvažnijih i nezamjenjivih ljudi u životu i zahvalana sam Bogu što postojiš…eto…“
Post je objavljen 16.05.2007. u 21:16 sati.