Taman kad mislim da su se stvari sredile, opet postane loše. Uljuljam se u lažan osjećaj sigurnosti i zatim doživim grom iz vedra neba. I uvijek iste dvojbe: kako netko može tvrditi da nekoga voli, a stalno ga povređivati? Možda to i misli, uvjeren je u to, ali postupci pokazuju drugačije. Ako nekoga voliš, ne nanosiš mu neprestano i uvijek iznova bol. Isplati li se ovako nastaviti dalje? I kako uopće dalje? I dokle dalje? Osjećam se tako sputanom, zakočenom, zarobljenom. Nisam ni za što...a njega baš briga, legao i zaspao..po običaju..
Ma bolje neću sada razmišljati o tome..
Post je objavljen 16.05.2007. u 16:12 sati.