Marketing
Pet dana, 83 djece...preživjeh!
(by anna)
Vratila sam se u petak. Bez glasa. Titrajućih živaca. Svejedno, sretna da smo uspjele vratiti djecu žive i zdrave njihovim roditeljima...a to kako poslije ovog iskustva imam sve manju i manju želju da imam vlastito dijete...je priča za sebe.
Bilo nam je lijepo. Zaista jeste. Kolegice i ja smo dale sve od sebe da oni budu sretni i veseli...što uzevši u obzir da pola djece prvi put u životu vidi more i nije bilo tako teško...Vrijeme nas je poslužilo, kupali su se, mada da se razumijemo, da su sante leda plovile Jadranskim morem, za njih to ne bi predstavljalo problem...ona sreća na njihovim licima kad su se sjurili na plažu, teško se može prepričati. Kolegice i ja smo pale s nogu. Ubijedjivale jedna drugu kako famozno izgledamo, mada na slikama sada vidim da sve četiri imamo žućkastu boju lica...Nije ni čudo, s obzirom da smo dežurale po noći da neko dijete ne bi ustalo i krenulo niz stepenice, jer smo imali takav slučaj. Djevojčica sa jastukom u rukama, krenula da ga odnese nekome. Kome? Ne zna. Govori i spava...Psihički sam se više umorila. Ta odgovornost...ufff, zafrkano je definitivno. Djeca k`o djeca, neumorna. Hajde što skaču, ali što vrište i skaču istovremeno...Pokušaj nagovaranja na popodnevno spavanje je ostao samo to...pokušaj. Brojeći u sebi, daleko sam dogurala...Ova dva dana sam mute, totalno.
Samo neka se završilo i neka smo stigli kući...One koji mi uporno govore "blago tebi, pa super, bila si na moru pet dana"...ignorišem. Moraš doživjeti ovakvo iskustvo da bi shvatio o čemu govorim...
Evo malo sličica...
Prvo smo stali u Mostaru
Potom u Počitelju,
More, more...prvi put u životu nisam imala osjećaj da sam na moru. Kao da sam pet dana bila u Visokom.
Djeca su kreativna, bez sumnje. Čak sam i ja s njima bojila kamenje, inspirativno, definitivno.
Satisfakcija mi je to što znam da su djeca bila sretna tih pet dana. Ja ću biti ok. Samo će mi trebati par dana da dodjem sebi. Treba mi tišine.
Post je objavljen 13.05.2007. u 18:33 sati.