to se pitam svaki dan.
ljudi se jednostavno tako ponašaju prema meni cijeli život.
i oni s kojima sam navodno dobra.
ponekad imam osjećaj da me uopće niko ne cijeni niti poštuje,već da se samnom druži samo iz neke koristi.
ali opet,kakva je to korist?!
zar u meni ima nešto vrijedno?!
ili se možda druže iz nekog drugog razloga samnom?!
ali kojeg?!
ne znam.
ljudi su toliko dvolična bića da je to strašno,nemožeš znati kada netko nešto stvarno misli ili laže.
toliko sam se puta u životu razočarala,da mi je već jednostavno dosta.
to se događa iz dana u dan,iz mjeseca u mjesec,iz godine u godinu.
zašto ja nikada ne mogu biti potpuno sretna!?
ili je možda stvar u meni?!
neznam.
neki me ljudi toliko nerviraju da mislim da ću poludit.
u školi,kada im treba pomagat i šaptat,dobro da ti se ne uvuku u guzicu,ali kada si s njima izvan škole,ko te šljivi,ponižavaju te i blate na sva usta.
ali ja jednostavno nisam takva da stalno sve drugima nabijam na nos.
polako duram sve,ali kad puknem onda je gotovo.
prije,dok sam bila mlađa,prelazila sam preko svega,ali sada,sada više ne mogu.
pa zašto bi ja uvijek bila ta koja bi popuštala!?
pa nemogu više.
jednostavno ne mogu.
zašto bi mene uvijek svi gazili?!
ali opet,kada nekome nešto prigovorim,uvijek ja ispadnem kriva za sve.
zašto?!
zašto se uvijek u meni probudi osjećaj krivnje?!
ne znam.
imam osjećaj da ljudi pored mene prolaze kao pored neke plastične flaše bačene pored ceste,koju usput neko pokupi radi neke koristi,a drugi opet samo prođu i pomisle,a šta će mi ta jadna,obična plastična flaša.
baš tako.
zar na meni i u meni nema ništa vrijedno!?
ne znam.
Post je objavljen 12.05.2007. u 21:30 sati.