Marketing
Drama Queen, što joj je trebalo to?...
Jedna od mojih omiljenih stvari koje volim raditi je svakako trčanje. Jednostavno uživam u trčanju.
Iskreno prvo sam ga uvela u svoj život zbog tipičnih ženskih razloga, izgleda, a onda malo pomalo, što više godina trčim ja više uživam. Općenito mislim da kada se kreneš baviti nekom tjelesnom aktivnosti s vremenom počneš biti ovisan o njoj. Meni trčanje služi na neki način i kao ispušni ventil i nakon njega se osjećam puno bolje. Po ljeti mi se nije teško dizati u šest ujutro i otrčati moju rutu a ni trčati po zimi mi nije nikakav problem.
Prije negdje više od mjesec dana zbog ozljede koljena morala sam stati sa svim jer mi je ozljeda nije bila baš za zezanje.
No prije dva dana opet imam dozvolu za trčanje ali ovaj put uz mog Edu ne mogu bez steznika, kreme i dugog zagrijavanja. Ali ja sam presretna i uz puno manje pretjerivanja nadam se da ću trčati do kraja svog života.
Naravno i dalje se trudim da me što manje ljudi vidi kada idem kući a kada prolazi neki auto imam fobiju da će od mojih obraza misliti kako je semafor upravo pokazao crveno svjetlo. Da i jučer mi je sestra, kada me je vidjela rekla kako izgledam kao da sam cijeli dan orala na nekom polju. Zakon, takvu crvenu put može postići samo jedna osoba koju znam, Petra ti najbolje znaš koja.
O upali mišića ne bi pisala a najkomičnija su tada moja buđenja ujutro. Nepokretna sam do bola.
Na igralištu je navečer gomila ljudi. Imam dojam kao da svi zajedno imamo tjelesni. Ali sve je super, ja opet mogu trčati!!!!!
Skužila sam da mi je ova godina sva neka smotana. Radim neke stvari koje uopće ne bi trebala… Mislim nije to ništa toliko strašno ali ponekad sama sebe iznenadim. Neke osobe jednostavno nisu smjele ući u moj život jer nisu bile u planu. Ali što nije u planu lako se da izbrisati, zar ne? Pogotovo ako shvatiš da su to i zaslužile.
Ali ova smotana godina i nije tako loša. Već kada se sjetim nečega nikada neće moći biti loša. I ne, nije vezano uz prošlu subotu nikako, ni uz onu od prije mjesec dana, ni uz bilo koju subotu ili poznati događaj, ni uz neke umišljene osobe koje bi pomislile da su u tome. Ovo je nešto drugo, nešto zbog čega znam da će me uvijek oraspoložiti a dogodilo se baš oko ove moje smotane godine… 
I mrzim onu rečenicu: "Što mi je trebalo to?!". Ali tu je stalno oko mene...
Post je objavljen 11.05.2007. u 17:57 sati.