Kako smo mi ponekad komplicirani i to previše, te tražimo snagu u stvarima koje su nam nedokučive. Tražimo smisao života u stvarima koje se dogode samo jednom, te se nadamo i molimo njihovom ponavljanju. Al sjetite se npr. jutarnjeg ustajanja, izlaska sunca, buđenja svega oko nas. Kako priroda širi svoje ruke prema suncu i pokazuje svu svoju ljepotu i njemu i svima nama. Zastanemo li ikada kod prozora u to rano jutro i zapitamo li se kako li je predivan ovaj život. Vjerojatno ne, svi mislimo na svoje probleme, i svoj život da ga dovedemo do savršenstva. Jutro prolazi i sa njime svoja njegova osjećajnost i ljepota. Nama je jutro postalo praktički noćna mora, jer opet počinje novi radni dan, opet ludi šef na poslu, opet u školu i sl.. I kad nam krene loše u životu tražimo utjehu u materijalnom i prolaznom, umjesto da tražimo u duhovnom, Božjem. A jedno od toga je to predivno jutro, to buđenje prirode. To buđenje prirode u zoru nam govori kao ništa nije savršeno kako to ne postoji, već je radost i smisao života u nesavršenom. U prihvaćanju života i ljudi onakvih kakvi jesu, svi sa svojim lošim i boljim stranama, ali nisu savršeni. Kad to prihvatimo život će nam postati bolji i mirniji. Te će nam radost novog buđenja svaki novi dan davati novu snagu za život u ovom svijetu..
Post je objavljen 09.05.2007. u 10:03 sati.