Ljubljeni!
proteklih dana ostali smo bez jednog od najvažnijeg lica hrvatske estrade. Ostali smo bez Đorđa Novkovića. I, ako neki pljuvaju njegovu ostavštinu, oni na to imaju potpuno legitimno pravo. Samo, što je Đorđevo djelo neponovljivo, neprocjenjivo i nenadjebivo. Doista jest. I zato je zaslužo da se neko večer ekipa sačinjena od moga veličanstva, dvaju mojih anđela, jednog đavla te jedinstvenog Sufixa i neponovljivog Myleta nazdravi u čast. Čast Đoleta. Jednog. I, neka mu je laka zemljica. A, ja ću polagano se okrenut ka dostizanju njegovog djela, i priložiti najnoviju pjesmu. O njoj neću ništa govorit.
Želio sam da se ne vidimo više
Da je naše znanstvo samo puki prosjek
Al, srce nikad nije kucalo mi tiše
Od tog trena danas kad ti spazih osmjeh
Gledala si mirno, svjesna tog što želiš
I vjerojatno za se vagala si riječi
Jer, kako se upoznat s nekim koga dijeliš,
Kad je sve rečeno, čemu išta reći
Živcira me stav, ko, bit će sve u redu
Neće, jer su riječi ko lumin što blijedi
Tek mu vjetar prizna određenu kredu
A onda ga raznese, i pokaže 'ko vrijedi.
Želio sam da se ne vidimo više
Da si samo lice neke davne nade
I nek je proklet razum što mi rampe briše
I dovodi te opet u stare promenade
Post je objavljen 08.05.2007. u 22:37 sati.