Bio je zalazak sunca i šetali su plažom dok su zalazeće zrake obasjavale njihova lica.
''Tko smo mi?' upitala ga je, ''Zašto si me doveo? Zašto mene?''
''Upravo zato - jer ti znaš tko smo,'' njegovo lice je bilo tako nestalno, tako neljudsko. Naravno, on nije bio čovjek.
''Ja sam samo jedna od njih, ja ne znam, reci mi!''
''Ja sam vas samo stvorio.''
Njegov pogled je sad počivao na vlažnom pijesku i moru koje im je zapljuskivalo stopala.
''Pogledaj iza sebe.''
Učinila je tako, ali nije vidjela ništa.
''Nema ništa, zar ne? Samo plaža, pijesak, kao da nismo prolazili tu.''
Da, upravo tako, nije bilo ničeg što bi odalo da su tu.
njena su stopala lagano utiskivala otiske u pijesak, a onda bi došao val, opra ih, ostala bi samo naznaka, ali nakon par valova....više ničag nije bilo.
''To ste vi,' rekao je,''koraci u pijesku. Tu ste dok vas ne speru valovi.''
''A što ako su otisci preduboki?''
Odmahnuo je glavom:''More spere sve.''
Nestao je. Ostala je sama, okreula se prema zalazećem suncu i zatvorila oči dok su joj se zrake sunca igrale s oblicma na njenim sljepoočnicama. Osijetila je kako joj pijesak obavija stopala i kako se valovi pjenu na njenim nogama.
Raširila je ruke. Stajala je ondje, odlučna da njeni otisci uvijek ostanu, stajala je ondje dok je isu zaboravili i ljudi, i more, i pijesak, dok je nije zatrpao žal vremena, stajala je, nedovoljno jaka da ostavi vječne utiske u pijesku, ali je stajala.
Ni more se nije više sijećalo da je bila ondje,samo otisak na pijesku, da je bila čovjek.
Žal joj je milovao kapke i usne, sve dok i sama nije postala dio njega.
Post je objavljen 08.05.2007. u 18:19 sati.