Marketing
(Ne)mogućnost kontrole
Pročitala sam nešto što se nadovezuje na post majstorice s mora o platonskoj ljubavi i što djelomice lomi moj načelno pozitivni stav o takvoj vrsti ljubavi. Piše u jednoj ruskoj knjizi da "platonska ljubav donosi nemir više od svake druge ljubavi"... Toliko o platonskim ljubavima. U svojim naknadnim romansiranim verzijama (kao što je ona o Ernestu i Marlene) ona je nevina, čista i nadahnjujuća, u zbilji je - svjedočim i svojim primjerom - izvor nemira koji se ne želi i ne može smiriti. Koji je permanentno stanje zatišja pred buru (kada se čovjek odmara u (lažnoj) nadi) i bure pred zatišje (kada odlučuje, po stoti put, ostaviti sve ljubavi i pozabaviti se pronalaženjem one jedine, čini mi se, vječne - one prema sebi). Mislim da je voljeti sebe još jedna od vještina koje se - u mome slučaju - tek slijedi naučiti. I učenje te ljubavi stalno odgađam, a sada mi je jasno i zašto: zato što je i ta ljubav, kao i svaka druga, odgovornost: obavezna sam sebi ne pristajati na raznorazne abnormalne kompromise, ljude i iscrpljujuće 'moram to i to' koji ne njeguju moje unutarnje biće. Možda je sve u češćem smijehu, humoru naspram sebe i naspram drugih ljudi; neočekivanih događaja i obrata sudbine.
Anyhow...
Opet nastavljam (tuđe ili svoje) misli
Sada one od moga prethodnoga posta o o žudnji za kontrolom/nemogućnosti kontrole...
"Kojiput nema riječi koje bi nas mogle ohrabriti. Kojiput jednostavno moramo skočiti. Mora postojati neki trenutak u čovjekovu životu, neko doba kad će imati povjerenja u smjer kojim ga ljubav vodi, kad će se više bojati nemogućnosti da se makne iz napukla riječnog korita psihe, nego lutanja po bujnom, ali neistraženom teritoriju. Kad previše kontroliramo, imamo sve manje života koji možemo kontrolirati."
Riječi su to iz knjige Clarisse Pinkole Estes, Žene koje trče s vukovima, koju najtoplije preporučujem (osobito ženskim) čitateljicama moga bloga.
I još nešto :
"Jung je rekao: 'Bilo bi bolje kad bismo jednostavno priznali svoje duhovno siromaštvo... Kad duh oteža, on se obrati vodi... Stoga put duše... vodi k vodi.' Povratak kući i razdoblja razgovaranja s tuljanom sa stijene u moru naša su djela urođene cjelovite ekologije jer to predstavlja povratak vodi, susret s divljim prijateljem, onim koji nas više od svih drugih voli neprekidno, bez zadrške i iznimno trajno. Trebamo samo pogledati u te duševne oči i naučiti da smo 'divlji, mudri i skrbni'."
Koliko ste često u onome stanju duha u kojem intuitivno osjećate da "ništa ne ističe svjetlo, čudo ili blago tako dobro kao mrak"? Tapkate li u tome mraku, kao što ja često činim, ili ga iskorištavate - kao što i sugerira Clarissa - da ojačate ono što je u vama oslabljeno?
Jeste li usamljeni?
Pipi_piaf
Post je objavljen 08.05.2007. u 10:35 sati.