Čovjek je rijetko zadovoljan onime što ima. Ili uzima stvari zdravo za gotovo, a one nikad nisu onakvima kakvima se čine, ili se jednostavno navikne na nešto u životu, ne pada mu na pamet da ih mijenja, da razbije kolotečinu...Iz ne znam kojih razloga.
Dala mi je levantica malo misliti.
Dakle, živim u nekakvim brakovima već četvrt stoljeća. Nisu mi ni mladenačke veze bile nešto sretnije, mislila sam do nedavno da sam sama kriva tome, da nešto sa mnom ne valja. No, taj sindrom krivice, nešto je najgore što si čovjek sam može priuštiti.Pogotovo kad sve oko njega naprosto vrišti da nije tako. Jednostavno, kao što neki ljudi imaju izvanrednu sreću da nađu stvarno svoju drugu polovicu u životu, i to iz prve, tako neki jednostavno to ne uspijevaju. Ne znam što je tome razlog, vjerovatno potreba za ravnotežom u svemiru, nemam drugog objašnjenja:)
No, postoje i oni "mlaki" odnosi, brakovi, veze. Oni u kojima se život pretvara u naviku, zajedničko disanje u nešto što je tu i što je tako i za što nema razloga niti da se zadrži, niti da se prekine. Nitko tu nikoga ne tlači, ne maltretira, ne gnjavi, ali isto tako niti razumije, niti pruža podršku, niti pokazuje nekakav preveliki interes za drugu stranu. Sve ono što je nekoć bilo, sve ono što je spojilo to dvoje ljudi, pretvara se u naviku. Sve je poznato, a i godine su tu, nema se više snage za traženje nečeg novog, za mijenjanje nečega, za nekakve radikalne poteze. Jer jednostavno nema razloga.
Ja volim reći da je brak, veza, zajedništvo, biljka koju treba njegovati, hraniti, zalijevati; kad malo zastane u rastu, možda joj treba promijeniti mjesto da ima više svjetla i topline.
Ako tu biljku ne njeguješ, ako je pustiš, zaboraviš na nju, pa je tek povremeno, samo usput, malo zaliješ, tek toliko da se ne osuši - e, onda ni od nje neće biti ama baš ništa.
I sad, pitam se ja: nakon svih tih mojih neuspjeha, a, ruku na srce i potrebe konačno za nekim tko će biti tu, tko će voljeti, razumijeti, podržavati - da li bih ikada više pristala na nekakav eventualni zajednički život?
Hm, ne znam baš. Prvo što mi pada na pamet - ah, tko će se opet navikavati, tko bi opet sve ispočetka, pa nemam ja više snage za to, etc.etc...Opet, nakon svih godina samovanja (čudno, ali istinito - ja sam zapravo svih tih godina braka bila doslovce SAMA), shvatila sam da se iza sve te moje, nazovi snage i uvjerenja da mi nitko nije potreban, zapravo krije, dobro zakopana i zakamuflirana potreba za ljudskim bićem. Za toplinom, za ramenom, za smijehom, za opuštenošću...za nečim što čovjeka čini čovjekom. I hvata me zadnje vrijeme panika od misli da ću na kraju i ostati sama. Palo mi je na pamet da je to sasvim realna mogućnost, a ne sviđa mi se.
Reći će netko - ne pričaj gluposti, pa imaš djecu!
Imam djecu. Ta će djeca, znači i ovo dvoje malih, kao i ove velike, otići svojim putem, imati svoje živote. Jasno je to svima.
I?
A opet, kad vidim parove oko sebe, koji egzistiraju, emocionalno životare već 20, 25 godina, onda mi je na neki način i drago da nemam tako nešto.
Nije čovjek pametan.
Možda sve prepustiti vremenu, životu, sudbini, Onom gore ili zvijezdama...
Pa što bude.
Post je objavljen 07.05.2007. u 19:09 sati.