Nedavno sam s prijateljem komentirala genijalnog portugalskog pjesnika Fernanda Pessou pa sam ponovno dohvatila neke njegove knjižice koje imam doma i guštala. Onda mi je palo napamet napisati mali presjek luzitanske kulture, ono što se meni sviđa od portugalske i brazilske kulture, muzike, filmova, knjiga i slično. Iako nisam nikakav stručnjak i nisam nikad bila u jednoj od tih država. E da, učila sam jedno vrijeme portugalski jezik, ali budući da sam totalni antitalent za strane jezike, brzo sam i odustala. No, toplo preporučam!
Glazba
Broj jedan je grupa Madredeus, predivna glazba idealna za kišna popodneva, a dobro dođe i kao pozadina za učenje ili čitanje. Gostovali su par puta u Zagrebu ali sam ih svaki put propustila a sad su se navodno i raspali. Šteta. Zato sam pohodila koncert Cesárije Évore u Lisinskom prošle godine i bilo je pristojno, malo statično ali to pripisujem lošem odabiru prostora. Cesária je s otoka Cabo Verde (blizu zapadne obale Afrike), bivše portugalske kolonije i pjeva na lokalnoj kreoloskoj verziji portugalskog jezika. Ima nevjerojatan glas i predivnu strastvenu glazbu koja odmah učini da se osjećate jednostavno predobro. Moram spomenuti i brazilsku pjevačicu Bebel Gilberto čija glazba djeluje na sličan način. I za kraj – fado, saudade tugaljke ostavljenih žena čiji su muževi otplovili u bijeli svijet u potrazi za novim kontinentima, ali žene koje su ostavili doma nadmašile su ih stvorivši cijeli jedan glazbeni žanr fenomenalnih stihova, glazbe i vokalnih eskapada. Pored najpoznatije fado pjevačice Amálije Rodrigues, jako volim i Marizu, ženu nevjerojatnog glasa (i stasa) koja je u zagrebačkoj Tvornici održala koncert za pamćenje. Vraćala se na bis bezbroj puta i na kraju molila publiku da je konačno puste!
Film
Inače obožavam filmove ali s Portugalcima i Brazilcima malo štekam. Izdvojit ću brazilske filmove „Glavni kolodvor“ i još bolji „Božji grad“ nakon kojeg ćete klince-huligane na ulicama početi gledati drugačijim očima.
Književnost
Samo je jedan i jedini - José Saramago, jedan od najdražih mi pisaca. Kad je 1998. godine dobio Nobelovu nagradu rekao je „I was not born for this, this was given to me.“ I kad sam čula taj manifest skromnosti, ljubav je rođena. Preporuke – romani „Sljepoća“ i „Sva imena“. Na početku teksta spomenuti Pessoa (na port. osoba) primjer je tankog balansiranja na rubu genijalnosti i ludila. Podvojena ličnost, imao je 4 čovjeka unutar sebe, balansirao između njih, svađao se, krojio im živote i postupno ih ubijao. Ali pisao je... ma nemam riječi.
"Umnožih se da bih se ćutio,
da bih mogao ćutjeti sebe, bilo mi je potrebno ćutjeti sve,
prelio sam se, samo učinio da iscurim,
razodjenuo, odao,
i u svakom je kutku moje duše žrtvenik različitom bogu."
Post je objavljen 07.05.2007. u 13:42 sati.